ORANGE PICS BV/ALAMY/ALAMY/PROFIMEDIA Orange Pics Bv/Alamy/Alamy/Profimedia
BEZ MOMČADSKE MEDALJE

Hrvatskom sportu treba reforma, ali da država to iskreno želi napraviti onda bi povukli ovakav potez

Pitate se što ćemo s košarkom, rukometom ili vaterpolom u Parizu. A što s nogometom nakon Modrića?
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 09. kolovoz 2021. 13:15

Puno je toga ovih dana rečeno o tužnoj sudbi momčadskog sporta u Hrvata. Problem je detektiran, problem nije od jučer, ali možda je postalo jasno više nego ikada, jer jednostavno se trebamo zabiti u zid da bi nešto shvatili. Sada je počelo zvoniti u ušima.

Uostalom, znate kako je to kad nas. Niti semafor se ne postavlja na križanju dok se ne dogodi sudar.

A mi smo se u kolektivnim sportovima ove 2021. godine baš slupali. Iako je konačni doseg Hrvata u Tokiju idealan da se politika skrije iza osam medalja te ustvrdi kako je to drugi najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, kako smo dokazali da smo zemlja velikog talenta i sportskog viteštva, pa da nastavimo sve po starom. Bez talasanja. Činjenica će, međutim, reći da smo prvi puta otkako smo samo Hrvatska ostali bez momčadske medalje.

Dobro, znam, reći ćete nije je bilo niti u Sydneyu, ali nemojte zaboraviti da smo tada osvojili broncu u veslačkom osmercu. Ako to nije momčad, ne znam što je? Iako znam da neki i Sinkoviće ili Mektića i Pavića tretiraju kao momčad, o tome bih, recimo to tako, popularno je to u ovo vrijeme na Ustavnom sudu, imao izdvojeno mišljenje.

Vaterpolisti su nas trebali, po tko zna koji puta izvući iz gliba, ali pri tome se malo tko sjetio kako su se i ti vaterpolisti dokopali Tokija u tko zna kojoj seriji raspucavanja peteraca kontra Rusa. I oni su bili milimetar daleko od toga završe poput rukometaša.

Priče o sustavu postaju besmislene kad se govori o tome kako je neki pojedinac stigao do olimpijske medalje izvan svega normalnog.

​Koliko je neka zemlja sportski jaka, najbolje ćete vidjeti po momčadskim sportovima, jer tu je najveća masovnost.

Najbolja priča o sustavu jest najtrofejniji hrvatski olimpijski sport, a to je - veslanje. Znate li koliko mi uopće imamo seniorskih veslača? Točno trojicu. Sva tri su osvojila medalje u Tokiju. Tri od tri.

Znam, pitate se što ćemo s košarkom, rukometom ili vaterpolom za tri godine u Parizu. Možemo otići i korak dalje, što ćemo s nogometom kad se povuče Luka Modrić? Iako je nogomet svijet za sebe, naši klubovi, premda multimilijunaši za ostatak hrvatskog sporta spotiču se na nekakav Tobol, muče ih legije i hibernijani, uništavaju Bugari.

Zagreb ne može nikoga dobiti u rukometnoj Ligi prvaka, košarkaški klubovi uopće ne igraju europska natjecanja, a vaterpolski se još nekako drže samo iz razloga što je milijun u vaterpolu kao deset u rukometu, dvadeset u košarci ili sto u nogometu. O odbojci nije niti pristojno štogod napisati.

Sport u Zagrebu je često istican kao dobar primjer, ali to je bio očajan primjer, o čemu danas postoje i razna svjedočanstva, kako u Ciboni, tako i u Mladosti. Država bi trebala omogućiti sportu da se financira na tržištu, ali da onaj tko želi u sport financirati ima i porezne olakšice. Mogla bi Hrvatska, poput Mađara i odrediti koji su to sportovi za nas prioritet, da se tu napravi neki red. I osigurati da svako dijete do 14 godine ne plaća participaciju za treniranje, jer neki nemaju, a ukoliko im i roditelji skupe za tih 200, 250 kuna mjesečno, brzo odustanu jer je dečko kraj njih u tenisicama od tisuću kuna, a oni u naslijeđenim, bratovim.

Od tuda treba krenuti sa sustavom. Na Markovom trgu su spojili sport s turizmom i to bi moglo biti dobro samo ukoliko će sport na račun turizma profitirati (a vratit će kroz sportaše u reklamama), odnosno dobiti od tog turizma više nego će turizam u svakoj sljedećoj godini, iako nije u njegovom resoru, proslijediti za, recimo, kulturu. Iskreno sumnjam da bi se s nekih Olimpijskih igara u kulturi vratili s osam medalja.

Da ova država želi iskreno reformirati sport, da ju je briga za to da su Hrvati najdeblji narod u Europi po nekim statistikama, onda bi, recimo, u kurikulumu za školstvo postavila odredbu da klinci već u vrtiću, a svakako od prvog do četvrtog razreda osnove škole imaju kineziologa koji barem dva, tri puta tjedno radi s njima. A ne da je to ponekad u rukama učiteljice razredne nastave koja tih 45 minuta iskoristi kako bi popila kavu s kolegicom dok djeca jurcaju bez glave i obzira na igralištu ili su negdje u grmlju na mobitelima.

Linker
17. studeni 2024 01:34