Nije ga bilo 2020. godine, ali te je godine malo toga bilo normalno. Sada je opet tu, ovoga tjedna od Osijeka, preko Ludbrega, Biokova, Rapca pa sve do središta Zagreba biciklisti dvadeset profi momčadi prolazili su 1080 kilometara ne bi li između sebe odlučili tko je najbolji na novom, šestom izdanju Cro Racea, koji se na svojim počecima zvao i Tour of Croatia.
Biciklizam i Hrvati nisu u naročitoj ljubavi, ovdje nema dva gola i poluvremena, nema niti tribina, ovdje se u svakoj destinaciji kroz koju će proći karavana na kratko zaustavlja promet, a vozači u kolonama na punktovima gdje moraju stati nisu presretni jer čekaju da kraj njih prolete sva silna vozila iz osiguranja, pratećeg osoblja momčadi i, naravno, peloton koji će projuriti, a pri tome nećete u trenu vidjeti ništa.
I, da ovo nije ljubav na prvi pogled, ova ljubav se treba graditi i za nju će trebati vremena. Ali, u ovu ljubav treba vjerovati.
Kad se podigne slika iznad vijugavih cesta, kad se iz zraka pokažu kadrovi domovine koja nas, iako smo ovdje oduvijek svaki puta dodatno iznenadi, a mora da je tako i sa svima onima koji vide te ljepote iz nekog dnevnog boravka na sjeveru Europe, recimo, onda sve dobiva smisao. Na kraju dana ostati će sport, na kraju dana netko će osvojiti etapu, netko će ugrabiti majicu najboljeg penjača, najboljeg mladog vozača, netko će krenuti u solo-bijeg, netko će čekati pomoć momčadi, netko će morati mijenjati kotač baš kad se sprema napasti, netko će na prvom kilometru uspona shvatiti da su mu noge u blatu i jednostavno pustiti grupu te se odvesti do cilja u agoniji tijela. Sve je to biciklizam, ljepota sporta, ako baš želite.
Miholjević u avanturi
Vladimir Miholjević je hrabar čovjek, bio je takav i kao biciklist, a postavljanje na noge jednog logistički ovako zahtjevnog eventa, postavljene na noge projekta koji nije utakmica, koji se ne odigrava u okvirima nekog stadiona, dvorane, pa čak niti izoliranog brda, prava je avantura u kojoj je svakoga dana 300-tinjak ljudi na putu, u kojoj se malo spava, puno brine i slavi se svaka večer bez većih problema. No, Miholjević je imao sve u glavi, imao je iskustva najvećih svjetskih utrka i najvećih svjetskih organizacija, znao je ljude i znao je kako je to ovdje bilo nekada. Ovdje kod nas. A godinama je to bilo daleko ispod standarda bilo kakve poluprofesionalne utrke u pristojnom svijetu.
Uhvatiti se u borbu s takvim naslijeđem, objasniti politici, kako velikoj, državnoj, tako i onoj na nižim, lokalnim sredinama, o čemu se tu radi, dogovoriti sve detalje s policijskim upravama, raširiti priču o utrci diljem biciklističkog svijeta, pokrenuti zamašnjak, bilo je puno teže od onog trenutka na kojemu je Miholjević danas.
Sve prihvaćenije
Međutim, dovesti utrku na još jednu stepenicu više, dovesti ovu utrku na središnje mjesto tog tjedna u svijetu biciklizma, dovesti na utrku što je više moguće World Team momčadi, napraviti okršaje velikih vozača na našem teritoriju, sve se to, čini se iz ove perspektive, tek nijanse koje slijede.
Prava priča ove utrke bit će kad se u cilju budu čekali Hrvati koji su u stanju pobjeđivati, Hrvati u majicama vodećih. Na ovoj razini kvalitete.
Fran Miholjević je Vladimirov sin i 19 mu je godina. Prvi sljedeći Hrvat koji bi trebao jednog dana voziti Tour, Giro i Vueltu, takve su barem procjene, onaj uz kojega bi se trebale vezati generacije koje dolaze. Cro Race bi trebao pomoći tom omasovljenju, stvaranju uvjeta u raznim biciklističkim klubovima kako bi se producirali ljudi koji su stanju biti brzi, hrabri, ali i spremni podnositi bol u sedlu.
A ono što će i dalje biti tu, i u sedmom izdanju Cro Racea jest sve što nas okružuje. Najave se takve da će sljedeće izdanje imati u svom programu i Dubrovnik, a karavana bi trebala proći novoizgrađenim Pelješkim mostom. Za novu uživanciju, vizuru od koje će stati dah.
I koju će Hrvati sve više prihvaćati, sve će rjeđe gunđati čak ukoliko i budu morali negdje stati i propustiti peloton, shvatiti će valjda jednog dana da i nije baš sve u lopti i dva gola.
Ima, eto, nešto i na dva kotača.