KAPETAN GENERACIJE KOJA JE OSVOJILA PRVO SVJETSKO ZLATO O NEKIM NOVIM BARAKUDAMA 'Kao što je i nas, i ovu momčad krase zajedništvo i momčadski duh'

Zdeslav Vrdoljak, srebrni olimpijac iz Atlante 1996. i zlatni sa SP-a u Melbourneu 2007. godine. Rekao bi čovjek da je dugo trajao u reprezentaciji, no Zdeslav je nakon EP-a u Sevilli 1997. deset godina izbivao iz nacionalne vrste, iako je jedne godine bio najbolji igrač domaće lige. Tek ga je poziv Ratka Rudića vratio u reprezentaciju, kojoj je bio kapetan. Zlatni kapetan iz Australije, kapetan koji si je poželio i ostvario najbolji mogući poklon za 36. rođendan, svjetsku zlatnu medalju, prvu za Hrvatsku.

Jedan telefonski poziv, odavno se nismo čuli, ali kao da je jučer bilo.

- Sjedim, pijem kavicu, pomalo...

Melbourne prije 10 godina, bili ste svjetski prvaci, vi ste bili kapetan te zlatne generacije. Australija deset godina ranije, da se prisjetio zajedno?

- Mene ovo u Budimpešti jako podsjeća na taj Melbourne. I to zbog momčadi, koja, vidim, diše zajedno. Iako to sada samo gledam preko tv-ekrana, vidim da definitivno postoji neka kemija među njima, kakva je postojala i među nama prije 10 godina. Ma, bili smo mi tada dobri i individualno, jaki, sjajni igrači, ali ono što nas je krasilo bilo je to zajedništvo, taj borbeni duh.

Pokrenuli preporod

Skupina B u Australiji bila je teška.

- Kako se uzme. Sjećam se da smo imali u skupini Australiju i Ameriku i da smo ih pobijedili, ali ne baš lako. Jedino smo Južnu Afriku uredno dobili, to pamtim.

Sjećanje vas zasad odlično služi, a dalje, borba za medalje?

- O, toga se i te kako sjećam, razbili smo Ruse u četvrtfinalu, valjda je bilo deset razlike, baš mislim da je bilo toliko, okruglo.

I je, bilo je 13:3. A onda...

- Pa su onda stradali Srbi u polufinalu, vodili smo 9:4 mislim, a na kraju pobijedili 10:7. I to je bila vrhunska utakmica.

Točno, a onda finale s...

- Mađarima. U produžetku. Zasluženo prvi.

Rekli ste da vas SP u Budimpešti podsjeća na ono deset godina prije, u Melbourneu. Možda zato što ste imali više od pola istih suparnika?

- Točno, nisam na to tako gledao, ali sada, kad se ovako postavi... Je, Mađari u finalu, Srbi u polufinalu, Rusi doduše u skupini, pa i Amerikance smo imali u skupini, vrlo sličan put...

Kakav je tada bio omjer na kladionicama uoči finala, koliko su Mađari možda bili i jači s tom generacijom od ove, a koliko ste vi vjerovali u pobjedu i bili svjesni svoje snage?

- Mi nismo bili uopće sigurni, to je bila prva medalja nakon ne znam ni ja koliko sušnih godina. Vjerovali smo mi da smo dobri, to jesmo, ali ne i da bismo mogli osvojiti zlato. Nije do tada bilo uobičajeno da Hrvatska igra i osvaja neko finale. A Mađari k’o Mađari, uvijek su jaki, uvijek imaju neko sjajnu generaciju. Nama je tada krenulo, nakon 2007. krenuo je preporod hrvatskog vaterpola, od Rudića do eto sada Tucka.

Sjeća li se Zdeslav kako su kratili dan do početka finala? Uostalom, što se zbiva u glavi vrhunskog sportaša, kapetana, na dan finalne utakmice?

Čekanje je najgore

- Ništa se ne radi taj dan, gubi se zapravo dan u hotelu u čekanju utakmice. U mom vaterpolskom životu to su bili najgori trenuci, to mi je u cijeloj karijeri bilo najgore, čekati važne utakmice, čekati da počne, da kreneš iz hotela u autobus pa prema bazenu. To čekanje me izluđivalo. No, sjećam se i Ratka Rudića, koji je vrhunski pripremao susrete, taj dan bio je miran i opušten. Bio je samouvjeren, a mi smo znali da to nije bez pokrića. On nas je znao sjajno psihološki pripremiti.

No, kad kucne čas...

- Prevrćeš se s boka na bok u hotelu, ali kada spremiš stvari u ruksak, kreneš na utakmicu i uđeš u autobus, sve postane normalno. I ulazak na bazen, sve ono zagrijavanje, sve ono prije utakmice, to je onda super. Krene rasti adrenalin, u poznatom si okruženju. Jedino čekanje u hotelu da počne, to neću nikada zaboraviti.

Kao ni slavlje nakon zlata, u Zagrebu, Splitu...

- Najviše se sjećam kad smo pobijedili, trenutaka u svlačionici, medalja, fešte, dolaska u Zagreb na Trg bana Jelačića. Tih se trenutaka sjetim, to je nešto najljepše što sam u sportu doživio. Tamo u Australiji smo odmah imali večeru, to je klasika. A sve dalje, fantazija, prvo u Zagrebu na aerodromu, onda na Trgu, pa Mišo Kovač i pisma na trgu, nezaboravno. Samo za nas pun Trg... Onda primanja kod svih mogućih političara. U Splitu se to nastavilo, okupili smo se na utakmici Hajduk - Dinamo. Prepun stadion je pjevao “Lijepa li si...”. Poseban je to doživljaj, a ja sam još kao kapetan izveo početni udarac.

Kako vam izgleda ovaj vaterpolo? Prestali ste nakon Olimpijskih igara u Pekingu, 2008, nije to tako davno, no...

Sukno je čudo

- Vaterpolo je strašno napredovao u posljednjem desetljeću, ma, svi sportovi, ali vaterpolo posebno. Recimo, naša utakmica sa Srbima u polufinalu, to je bila vrhunska utakmica, oduševljen sam viđenim. Ne izlazi mi iz glave otkako sam je vidio kako je to kvalitetan vaterpolo. Nekoliko pojedinaca mi ne izlazi iz glave. Kako taj Sukno igra, kako vodi momčad do pobjede, kako igra taj Prlainović, to je fantazija. I ja sam igrao vaterpolo i prestao ne tako davno, no, ono što sam vidio na utakmici Hrvatske i Srbije me oduševilo. To je vrhunski vaterpolo. Nedavno sam gledao neke naše utakmice iz Atlante s Olimpijskih igara 1996, i ja sam tada bio u reprezentaciji, ali te utakmice se ne mogu usporediti s ovim današnjima. Vaterpolo je toliko otišao naprijed da je to stvarno čudo - kaže Zdeslav, danas inače odličan trener u Mornaru.