Najbolji u zadnjih 10 godina: Naša najveća momčad svih vremena i ekipa čija je poruka važnija od medalje!

U proteklih 10 godina osvojili smo rekordan broj olimpijskih medalja. S tim da bi taj broj neupitno bio žestoko podebljan da se zbog pandemije nisu morale otkazati igre u Tokiju, na kojima smo po brojnim anketama računali na barem sedam, osam medalja...

Naravno da nismo blistali samo na olimpijskim igrama. Kako opisati 2018. i Svjetsko prvenstvo u Rusiji? Riječ Hrvatska tih je srpanjskih dana bila najčešće tražena riječ na Googleu u cijelom svijetu. Država od četiri milijuna stanovnika bila je glavna tema planete i njezinih tada više od šest milijardi žitelja. Dakako da nikada nećemo zaboraviti veličanstveni doček koji je Zagreb priredio Vatrenima nakon povratka iz Rusije.

Više od 600.000 tisuća ljudi bilo je na ulicama hrvatske metropole. Poslije su još deseci tisuća ljudi pozdravljali Vatrene u ostalim hrvatskim gradovima. Osim veličanstvenog uspjeha Vatrenih, svi koji poznaju pravu vrijednost sporta s divljenjem će se prisjetiti i ostalih uspjeha naših sportaša i reprezentacija.

NAJBOLJE HRVATSKE MOMČADI DESETLJEĆA

1. Vatreni 2018. - oni su ujedno i najbolja momčad svih vremena

Hrvatska ima nogometnu reprezentaciju koja je momčad desetljeća, bila bi i stoljeća kad bi se to biralo, i svih vremena otkako je u Hrvata utemeljeno organizirano bavljenje sportom. Prekrasne večeri 11. srpnja 2018. godine, već u onom deliriju nakon pobjede nad Englezima i plasmana u finale Svjetskog prvenstva znali smo - to što su Vatreni napravili u Rusiji može se nadmašiti jedino osvajanjem naslova svjetskog nogometnog prvaka!

I sada imamo olimpijske pobjednike u vaterpolu, veslanju, jedrenju, slavili smo ih u prethodnom desetljeću u rukometu, prije toga i olimpijske srebrne u košarci, ali finale Svjetskog prvenstva u nogometu stoji poput svjetionika koji obasjava čitavu Hrvatsku. U posljednjih 50 godina to su uspjeli samo Brazil i Argentina te pet europskih nacija Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska i Nizozemska.

Što bi za takvu čast dale najveće svjetske sile! Kad biste pitali kineskog predsjednika Xi Jinpinga nismo sigurni da ne bi osobno otišao mjesec dana variti u škver ako bi mu zauzvrat bilo zajamčeno kako će njegova zemlja doći do finala Svjetskog prvenstva. Ne bismo se zakleli da Hong Kong ne bi još na pedeset godina prepustio Englezima. Kad bi to bio uvjet da se takvom lovorovim vijencem ovjenča Amerika Donald Trump bi kuhao beskućnicima u Minneapolisu, da to uspije Rusiji Vladimir Putin bi pomogao ukrajinskim vlastima da se vrate u Donjeck.

A tek šeici? Pa vladari Saudijske Arabije pomirili bi se s predsjednikom Irana....

A mi? Mi ćemo tek postati svjesni pozicije i uloge Hrvatske. Koliko god Vatreni glatko pobijedili u ovom izboru očito to još nismo. Jer da jesmo imali bismo u glavnom gradu barem jedan pošteni stadion. No, tradiciju, talent i znanje nogometa nitko nam ne može uzeti. Upravo oni doveli su nas do najveće utakmice u svijetu sporta. Preko Nigerije, Argentine, Islanda, Danske, Rusije i Engleske. U izvedbi Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića, Subašića, Lovrena, Vide, Vrsaljka, Strinića, Rebića, Brozovića, Kramarića... i izbornika Dalića.

2. Zlatni vaterpolisti - generacija besmrtnika

To nije bio ni diplomski rad, ni magisterij, ni doktorat. To je bilo za Akademiju. Olimpijsko zlato Hrvata u vaterpolu, uz Temzu, te 2012. i u režiji Ratka Rudića. Pretjerivanje? Pa... pustit ćemo vam riječi samog Ratka Rudića od 12. kolovoza 2012. Posljednjeg dana Igara u Londonu, s pretposljednjeg finala tih OI uopće. Čovjek koji je poznat po iznimnoj strogoći i visokoj razini procjenjivanja nečije kvalitete, koji nikad, ali baš nikada nije podlijegao euforiji, te je večeri u Londonu izustio i to i u kamere HTV-a, dakle može se i provjeriti.

- Bio sam na jako, jako puno olimpijskih turnira, ali uvjeravam vas, nikada nitko nije toliko nadmoćno osvojio olimpijsko zlato kao Hrvatska u Londonu 2012.

To su bile riječi RR nakon posljednje utakmice u kojoj je vodio Barakude s klupe. Konac jedne divne sage koja je otpočela sa svjetskim zlatom u Melbourneu 2007., pa europskim u Zagrebu 2010. i kulminirala u Londonu. Osvojili su sve. Josip Pavić je izabran za najboljeg vratara olimpijskog turnira, a kasnije za najboljeg igrača na svijetu te godine u izboru FINA. Ispred Mihe Boškovića. Najbolji u Europi iste godine bio je Miho Bošković. Ispred Josipa Pavića. Igor Hinić je odigrao turnir života... A sastav... Svevremenski - Pavić, Burić, Bošković, Dobud, Joković, Buljubašić, Muslim, Bušlje, Sukno, Barač, Hinić, Obradović, Vićan.

3. Čudesna braća: I svijet je dvaput rekao da su najbolji

Kad netko svake, ali baš svake godine u jednom desetljeću osvoji veliku medalju teško je pronaći bolju riječ od - najbolji. Martin i Valent Sinković to definitivno jesu. Najbolji hrvatski veslači koje smo ikad imali, ali i veslači koje je svijet čak dvaput u proteklih deset godina proglasio najboljima u svijetu. U dvije različite discipline. Da, i njihov trener Nikola Bralić je dobio istu nagradu - najbolji trener svijeta.

Niz je počeo 2010. kad su postali svjetski prvaci u četvercu na pariće s Damirom Martinom i Davidom Šainom. Godinu kasnije u istom društvu brončani, 2012. osvajači olimpijskog srebra i godinu kasnije opet svjetski prvaci. Od 2014. odličja skupljaju sami. Prvo u dvojcu na pariće jedno, pa drugo svjetsko zlato, a kao kruna - olimpijsko u Riju 2016. U 29 uzastopnih utrka nitko ih nije mogao dobiti.

I mogli su nastaviti tako, ali oni su željeli novi izazov. Odbacili su jedno veslo i zaveslali u nemirne vode, krenuli praktično iz početka. Ali oni su Sinkovići i brzo su te vode umirili. Već u prvoj sezoni u dvojcu bez kormilara osvojili su svjetsko srebro, a onda 2018. i 2019. stavili oko vrata svjetska zlata. Nikad nitko nije uspio promijeniti disciplinu i u potpuno istoj posadi povezati svjetska zlata, a u 2020. su željeli povezati i olimpijska. Koronavirus im je planove pomaknuo za 2021. i novo desetljeće. Vrijedi zabilježiti da su medalju stavili oko vrata i u 2020. Na jedinom natjecanju (EP) koje je održano. Da niz medalja ostane neprekinut...

4. Osvajači Davis Cupa, čudesno moćni Hrvati u Lilleu

Mnoge bi se reprezentacije raspale da ih je pogodilo što je reprezentaciju Hrvatske pogodilo u finalu Davis Cupa 2016. godine u Zagrebu protiv Argentine. Koračić do ostvarenja snova ostali su bez konačne nagrade, Marin Čilić je izgubio od Juana Martina del Potra nakon što je vodio 2:0 u setovima, a Ivo Karlović glatko od Federica Delbonisa toga posljednjeg, crnog dana u Areni. Pritom, Borna Ćorić morao je gledati sa strane, izvan momčadi, nespreman nakon operacije koljena. Umjesto trijumfa, ispao je fijasko.

Sve su to oni s malim odmakom gurnuli sa strane i odlučili još jednom pokušati, ponoviti 2005., godinu koju su obilježili Ljubičić i Ančić povijesnim pohodom okončanim u Bratislavi protiv Slovačke.

Hrvatska je 2018. lagano preskočila prve dvije prepreke (Kanadu u Osijeku i Kazahstan u Varaždinu), pa u polufinalu u Zadru Amerikancima nanijela još jedan poraz u međusobnim susretima (5-0!), ono kad je Ćorić u pet setova svladao Francesa Tiafoea spriječivši nevjerojatan preokret gostiju. Bilo je dramatično, ali bilo je slađe.

Konačno, u Lilleu, pred više od 20.000 Francuza, Čilić i Ćorić su odigrali s takvim autoritetom, toliko čudesno moćno da smo se od prve sekunde osjećali kao pobjednici. I taj osjećaj nas nije iznevjerio. Usput su naši tenisači donekle zaliječili rane stalnih poraza od Francuza, kako u nogometu, tako i u rukometu. Hrvatska na vrhu svijeta, na oproštaju od Davis Cupa kakvog smo najviše voljeli.

5. Tri bronce u nizu sjajnih rukometaša

Lino Červar napustio je reprezentaciju 2010. godine nakon Eura u Austriji i srebra u finalu s Francuzima. Nakon velikih uspjeha prethodnih godina bio je to popriličan šok, postavljana su mnoga pitanja o budućnosti i nastavku velike priče. SP u Švedskoj bila je premijera Slavka Goluže na klupi. Nismo uspjeli ući u polufinale, ali smo izborili mjesto za lakši put do OI u Londonu.

Na početku te 2012. godine prvi izazov bio Euro u Srbiji, što nije bilo nimalo jednostavno. No, Hrvatska je igrala sjajno. Prvo u Vršcu gdje je upisala sve tri pobjede u prvom krugu, pa u Novom Sadu gdje je s lakoćom razbijena Francuska i izboren put za beogradski polufinale. Tamo je čekala Srbija, o regularnosti nema smisla pričati, o atmosferi mržnje pogotovo. Izgubili smo, malo i svojim pogreškama, ali smo nakon toga u borbi za broncu svladali Španjolce.

Već ubrzo čekao nas je London, Olimpijske Igre. Kvalifikacije smo lako riješili u Varaždinu protiv Islanda, Japana i Čilea. Početak u Londonu briljantan, skupina pet utakmica - pet pobjeda. I onda je počelo nekorektno. Tunis nas je u korist Francuske pretukao u četvrtfinalu, ali dobiti nas nije uspio. Ali zato jest Francuska u polufinalu, što je ustvari bio i kraj Balićeve generacije na velikoj sceni. Za broncu smo dobili Mađarsku.

I 2013. se nadovezala na priču, jer smo nakon europske i olimpijske bronce u nizu upisali i svjetsku na prvenstvu u Španjolskoj.

NAJBOLJE HRVATSKE EKIPE DESETLJEĆA

1. Kraljice šoka: Njihova je poruka važnija od medalje

Osmijesima su nas zarazile, igrom na terenu i ponašanjem osvojile. One su brončane rukometašice, ali puno važnije od toga one su skupina mladih žena koje su nam pokazale da sport i obrazovanje mogu ići zajedno i u Hrvatskoj, da se godine rada isplate i podsjetile nas još jednom kako uspjeh ne ovisi o tome koliko drugi vjeruju u tebe, nego koliko vjeruješ sam. I bitni ljudi oko tebe. Tvoja obitelj, tvoje suigračice i tvoji treneri kad je sport u pitanju.

Zaboravite priče kako je netko vjerovao da bi vizija, znanje i rad Nenada Šoštarića i potencijal ovih cura mogli iznjedriti nešto veliko i kako je zato on ostao izbornik nakon što su on i one bili posljednji na Euru 2018. Ostao je, jer nikoga to nije previše zanimalo ili nije uopće. I to je činjenica koju nema potrebe ni skrivati, ni negirati niti se ljutiti, jer se “izvlači u slavljeničkim vremenima kad je primjereno samo - slaviti”. I treba slaviti, ali je mnogo važnije da nikad više ne budu - i to bi mogla biti najveća pobjeda koju su one izborile - nezanimljive. I ne samo one, rukometašice, nego kompletan ženski sport.

Napravile su te djevojke jako puno za svaku djevojku koja će se naći pred dvojbom “ima li to smisla, mogu li usporedno gurati i obrazovanje i sport” i za svakog roditelja koji će svojoj kćeri, ili sinu svejedno, moći s uvjerenjem reći “da, možeš odustati, ali mi nemoj reći da odustaješ, jer se ne može, može se”. Napravile su sjajnu stvar ove cure i Nenad Šoštarić i za sve ženske trenere, jer nemojmo se zavaravati, kod nas se treneri još uvijek dijele na - trenere i ženske trenere. A trener je trener, znaš ili ne znaš.

I da, očistile su rukomet i od puno frustracija i zabluda, poput onih “mi ne možemo trčati kao Skandinavci“ ili “ne možemo protiv onih koji tuku, jer mi igramo drukčiji, ljepši rukomet”. Pa su one pokazale da možemo. I jedno i drugo i treće. I trčati, i “tući se” i ostati svoj. I to s osmijehom.

I zato su one napravile puno više od osvajanja “jedne europske bronce”. Puno, puno više.

2. Samostrelašice su četiri puta bile ekipa godine u izboru SN-a

Sve je krenulo s Brankom Pereglin, najboljom samostrelašicom svijeta u svijetu po rezultatima i osvojenim medaljama na najvećim natjecanjima. Branka je koncem prošlog i početkom ovog stoljeća predvodila reprezentaciju koja je četiri puta bila svjetski prvak te nebrojeno puta europski. Branku Pereglin trenirao je njezin suprug Branko. I to u dvorištu njihove obiteljske kuće.

Kad se Branka povukla sa scene na red su došli nasljednici, kćerka Valentina i sin Domagoj. U srpnju 2017. godine Valentina i Domagoj postali su svjetski samostreličarski prvaci u istom sportu i na istom prvenstvu, što je dosad uspjelo samo Janici i Ivici Kosteliću 2003. u St. Moritzu. Dakako da i Valentina i Domagoj treniraju s ocem u dvorištu.

Međutim, nije obitelj Pereglin jedina koja u Hrvatskoj zna stvoriti svjetske prvake. Pereglini su povukli, ali uz sebe su uvijek imali podršku vrsnih kolegica poput Mihaele Oborovečki, Sanje Komar, Nikoline Krivanek...

Četiri puta u proteklih deset godina samostrel reprezentacija izabrana je za ekipu godine u izboru SN. Kada u tako eminentnom izboru pobijediš četiri puta onda nema dileme da su samostrelašice itekako zasluženo na popisu najboljih hrvatskih ekipa u proteklom desetljeću.

3. Kuglačice su godinama dio svjetskog vrha

Bila je velika hrvatska večer u češkom Rokycanyju. U finalu SP 2019. susrele su se Hrvatska i Mađarska, a naše su djevojke slavile nakon fantastične borbe 5:3 (3759-3665). Posebno je briljirala Ines Maričić koja je s 687 oborenih čunjeva postavila novi svjetski rekord. I stari je bio u njezinom vlasništvu (666 čunjeva), postavila ga je na SP-a u njemačkom Dettenheimu 2017. Ines blista kad je najteže i najvažnije. U sastavu reprezentacije još su bile Ana Bacan Schneider, Mirna Bosak, Tihana Čavlović, Valentina Gal, Ana Jambrović, Marijana Liović, Milana Pavlic, Nataša Ravnić i Klara Sedlar.

Jasno je da uspjeh naših kuglačica nije bio slučajan, jer Hrvatska ima cijelu nisku velikih medalja s najvećih natjecanja. Čak pet djevojaka iz reprezentacije (Ana Bacan, Milana Pavlic, Ana Jambrović, Nataša Ravnić i Ines Maričić), bile su u ekipi koja je 2015. u njemačkom Speichersdorfu osvojila svjetski naslov. Tada su naše djevojke bile bolje od Čehinja.

Zanimljivo je da i pored tako velikih uspjeha kuglačice nisu uspjele u našoj tradicionalnoj anketi doći do naslova ekipe godine - ipak bi u toj godini netko drugi bio još bolji - ali visoko mjesto u anketi za ekipu desetljeća zaslužile su zahvaljujući sjajnim rezultatima u serijama. Malo je velikih natjecanja s kojih nas naše kuglačice neće obradovati medaljama...

4. Pobjednička karate nacija

Sjajne vijesti stigle su tog dana iz Istanbula. Na programu je bilo jubilarno 50. Europsko prvenstvo u karateu, sportu koji velikim koracima grabi naprijed i koji je od Tokija sljedeće godine olimpijski sport. Uglavnom, u Istanbulu je 2015. hrvatska reprezentacija u ekipnoj konkurenciji stigla do zlatne medalje. Ponovila je sjajan uspjeh koji je postigla i dvije godine ranije, odnosno 2013. Hrvatska je u sastavu Ivona Tubić, Azra Saleš, Ana Lenard i Ana-Marija Bujas Čelan porazila Rusiju 2:0 te je apsolutno zasluženo ponovno stigla do trona.

Nije naša karate reprezentacija stala na dva zlata. Nakon toga osvojili smo još jedno srebro i broncu, zaokruživši tako jednu fenomenalnu priču u kojoj smo osvojili dva zlata, dva srebra i dvije bronce. Pričamo samo o ekipnim dosezima na Europskom prvenstvu. Ana-Marija Bujas Čelan jedinstvena je po tome što je sudjelovala u svih šest medalja, što je doista prava rijetkost u svijetu karatea.

Karate će u Tokiju biti snažan hrvatski adut u borbi za medalje. Imamo što ponuditi i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, a silne svjetske i europske medalje koje smo osvojili u proteklom desetljeću svima njima mogu biti samo dodatni poticaj, kao i spoznaja da dolaze iz pobjedničke karate nacije.

5. Nova generacija odbojkašica, djevojke koje vraćaju nadu

Turbulentno je desetljeće iza hrvatske odbojke, bilo je puno rošada prije svega u uredima saveza, ali i na izborničkim klupama pa se sva ta nestalnost nekako prelijevala i na rezultate na terenu. Unatoč tome, bilo je nekoliko vrijednih bljeskova i istaknutih nastupa na velikim natjecanjima djevojaka koje su dekadu ranije bile u svojevrsnoj sjeni muških kolega, ali su opet preuzele primat.

Primjerice, vrijedi istaknuti visoko peto mjesto na Europskom prvenstvu 2013. godine, kada smo pobijedili i Nizozemsku, reprezentaciju koja je samo dvije godine kasnije bila srebrna na EP (pa to ponovila i 2017.), no nažalost bio je to više usamljeni “incident” nego li pravilo za generaciju koja je imala i jednu Maju Poljak, ponajbolju europsku srednju blokericu cijelog dosadašnjeg dijela 21. stoljeća koja je, primjerice, bila četiri puta prvak Europe s tri različita kluba.

Ipak, posljednje tri-četiri godine krenulo se u pomlađivanje selekcije, uzde je na terenu preuzela fenomenalna Samanta Fabris, a na klupu je zasjeo vrhunski talijanski stručnjak Daniele Santarelli. Takav planski rad i puno više brige za reprezentaciju od strane vrha saveza doveli su do opipljivih rezultata kao što su mediteransko zlato 2018. godine u Tarragoni te srebrne medalje u Zlatnoj europskoj ligi.

(U našoj su anketi glasovali svi profesionalni novinari Sportskih novosti. Našeg print te web izdanja.)

Pišu: Dražen Antolić, Dean Bauer, Renata Beluhan, Davor Burazin, Dražen Pinević, Robert Šola, Ivan Jelkić.