Miran Maričič, Petar Gorša i Ivana Malobabić

 RANKO SUVAR Cropix
Tvrtko Puljić
RITAM SPORTA

Ne postoji niti jedan segment u kojem je Hrvatska među 16 najboljih na svijetu osim u sportu! To je nestvarno...

Sport nam je super. Ionako smo među najboljima. Pa treba li više ulagati? Zašto, kvragu?
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 07. kolovoz 2024. 06:45

Ništa na svijetu ova dva tjedna nije važnije od Igara. Uostalom, u Parizu, što na otvaranju, o kojem se još uvijek vuku repovi, ali i na raznim borilištima, mogli ste vidjeti čitav niz svjetskih faca koji su tamo jednostavno morali biti. Ima tu svega, od kraljeva do političkih moćnika, svjetskih mogula i hollywoodskih zvijezda, jer u ova dva tjedna, svake četiri godine, ako se u sve ne uplete korona, ovo je događaj od kojeg nema većeg.

I u tom festivalu sporta, ne jednog nego svih njih, nakon što je polovica natjecanja prošla, nakon što smo zaključili prvi, najteži tjedan, hvala na pitanju, hrvatski sport sasvim dobro stoji.

Kad bi se Igre prekinule na pola, čak i kad više do kraja ne bismo osvojili niti medalju, Hrvatska je već potpisala sjajan uspjeh. U nedjelju ujutro probudila se kao 16. država na svijetu na ljestvici najboljih, koju određuje medalje.

Ne postoji niti jedan segment današnjeg svijeta u kojoj je Hrvatska, malena zemlja u srcu Europe, koja nema niti četiri milijuna stanovnika, u šesnaest najboljih na svijetu. Naravno, nije to ekonomija i sve što ide uz nju, nije to niti umjetnost ili razne njezine grane, štogod mislite tome, nije to, naravno, niti znanost, svakako nije obrazovanje.

Kad bi se ista ta ljestvica slagala prema ulaganjima u sport, onda bi jaz između malene Hrvatske i ostatka svijeta, bio još veći, onda bi to 16. mjesto na svijetu, barem na polovici Igara, bilo posve nestvaran domet.

Poništavanje esencije

Posebno u državi koja obožava pobjednike, ali, na kraju dana, ne voli sport.

Osim ponekad, osim kad se radi o Igrama. Pa se negdje u vrtlogu emocija pomiješaju osjećaji, pa vam je 11. mjesto na Igrama Damira Martina, s obzirom na cijeli životopis jednog od najvećih olimpijaca kojeg smo ikada imali i kojega ćemo ikada imati, poput medalje. Samo tih dana, samo dok traju Igre.

Igre su, međutim, kraj jedne Olimpijade i početak nove. One su samo ispostavljen račun onoga što se radilo posljednje četiri godine, u ovom iznimnom slučaju samo tri. I tu neke logike nema i ne može biti.

Jer, tko je, kvragu, računao će neki naš heroj, neki od naših ludih podviga biti vispreniji od svih onih koji su imali bolje uvjete, veće potpore i iza sebe bolju organizaciju. Naša je takva kakva jest. U državi u kojoj se na sport gleda samo kroz puku formu, u kojoj se sport pretvara u estradu, samim time se poništava njegova esencija.

Ono što je jasno, mogao bi se čovjek i okladiti u to, medalja će biti još. I Hrvatska bi, sasvim je jasno, mogla završiti u dvadeset najboljih država svijeta u tom opakom obračunu.

Što će im kad mogu i ovako

Sve to, međutim, mogao bi biti samo teret ovom segmentu društva u Hrvatskoj. Mogao bi netko zaključiti: “pa što će im, mogu i ovako”. Kao što se svi oni koji bi stvari mogli promijeniti ponašaju prema sportu već godinama, pa i desetljećima.

Uzmite samo klupski sport. I stavite sa strane nogomet, pa i rukometni klub Zagreb, gdje se još uvijek raspolaže s milijunima. Svi ostali klubovi, a klubovi su baza momčadskog sporta, gotovo pa životare. S obzirom na manji novac koji se vrti u vaterpolu, tu smo još koliko-toliko konkurentni, a sve ostalo prelazi u čisti amaterizam.

Klupski proračuni su, recimo u košarci - i tu je reprezentacija bila blizu Igara, izgubila je od današnjeg četvrtfinalista Grka izlučnu utakmicu, i to u Pireju - toliki da za njih ne možete kupiti stan od sto kvadrata u novogradnji u Zagrebu.

A ti momčadski sportovi, ne računajući nogomet, sama su srž sporta, tu je najveća masovnost, kroz njih se najveći broj djece može baviti sportom. Kako privući klince u njih, kad je besparica jedina konstanta? I kad se doima da će sve otići u tri vražje matere.

A sport nam je super. Ionako smo među najboljima. Pa treba li više ulagati? Zašto, kvragu? Bolje je da nikada ne doznamo neke od najboljih, najinspirativnijih priča, a takve može ispisati samo sport. I one mogu biti nit vodilja za neke buduće generacije, za neke buduće Igre.

Ovako, što će Miranu Maričiću u Bjelovaru streljana za mali kalibar? Kad može i bez nje do olimpijske medalje.
Ili, na koju bi se to momčad okladili da će biti na Igrama, ako jednog dana vaterpolo nestane s olimpijskog programa, a već se o tome govorilo...

Linker
22. studeni 2024 01:52