On je jedriličarski Schumacher i čovjek koji ne voli gubiti! ‘Neviđeni je talent, samo je malo lijen‘

Tonči Stipanović se jedrenjem počeo baviti sa sedam godina u Splitu.
- Tonči i ja smo počeli zajedno raditi 1. travnja 1996. godine – Jozo se sjeća početka početaka. – Najbolja prvoaprilska šala ikada!

Prvi veliki međunarodni uspjeh ostvario je 1999. godine na Svjetskom kadetskom prvenstvu osvojivši srebro u pojedinačnoj i zlato u ekipnoj konkurenciji, te drugo mjesto u Team Raceu. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu ponovno se okitio s dvije medalje, prvo mjesto u ekipnoj i treće mjesto u momčadskoj konkurenciji.

Za kraj kadetske karijere, u svom trećem nastupu za reprezentaciju, na Svjetskom prvenstvu 2001. godine, Tonči je osvojio broncu u ekipnoj konkurenciji. Ekipne medalje osvajao je s reprezentacijom koju su uglavnom činili Šime Fantela, Igor Marenić i Ivan Kljaković Gašpić. Godine 2001. prelazi u klasu Laser 4.7, godinu dana kasnije uvjerljivo osvaja naslov svjetskog prvaka u toj juniorskoj klasi. Ništa manje nije bio uspješan ni u Laser Radialu. Dovoljno je reći da je 2003. bio i europski i svjetski prvak.

- Nisam ja u glavi imao osjećaj da su to neki veliki uspjesi, nego jednostavno kroz neku igru je to dolazilo, sve dok nisam krenuo jedriti u lasera i kad sam počeo tu ostvarivati rezultate i pobjeđivati na svjetskim i europskim prvenstvima. Nekako se vidjelo da to ide u nekom pravom smjeru.

BOZIDAR VUKICEVIC/CROPIX Cropix

Početkom 2003. Tonči Stipanović je napravio onaj najvažniji korak u karijeri, zajedrio je u olimpijskom Laseru. Odmah u prvoj sezoni pokazao je da se od njega s pravom puno očekuje, na Svjetskom juniorskom prvenstvu Svjetskog jedriličarskog saveza bio je brončani. Godine 2004. osvojio je srebro na tom istom natjecanju i srebro na Europskom juniorskom prvenstvu. Slijedile su godine brušenja, stjecanja iskustva, a 2010. godine sve mu se posložilo, osvojio je prvo od četiri europska zlata. To je bilo prvo europsko seniorsko zlato za Hrvatsku u ovoj klasi.

Sljedeće godine Tonči je obranio naslov europskog prvaka, te ispunio olimpijsku normu za London 2012 godine. No, to je bilo daleko od onoga što naš vrsni kormilar može, što je i pokazao na Svjetskom prvenstvu u svibnju 2012. kada je osvojio srebrnu medalju, prvo naše odličje na SP lakog olimpijskog muškog samca.

Tončija su u Londonu na OI 2012. godine zaista samo metri dijelili od olimpijske medalje, bronca mu je odlepršala doslovno u zadnjih 100tinjak metara regate. Pripalo mu je četvrto mjesto, s čime se izjednačio s Karlom Kuretom u najboljem rezultatu hrvatskog jedrenja na Olimpijskim igrama. Slijedeće tri godine tješio se s dva naslova europskog prvaka i jednom europskom broncom. Ono što je propustio u Londonu obilato je nadoknadio u Rio de Janeiru postavši prvi hrvatski jedriličar s olimpijskom medaljom, osvojio je srebro, makar se i tada malo tugovalo zbog propuštene prilike za zlato.

DUJE KLARIC/CROPIX Cropix

- Ja se i dan danas naježim kad se toga sjetim i kad o tome pričam, jer u Londonu sam bio stvarno blizu, završio sam na najgorem mogućem mjestu. Ali nakon toga u Riju se popeti na postolje, kad ti pročitaju ime i stave tu medalju oko vrata stvarno je jedan poseban osjećaj koji se neće nikada zaboraviti.

Tonči Stipanović rođen je 13. lipnja 1986. godine, sa suprugom Sandrom ima dvoje djece, Tino se rodio pred početak Svjetskog prvenstva u Splitu 2017. godine, a Sara je stigla na svijet prošle godine. Osim što voli sjesti na bicikl i uputiti se na duže etape (odlična stvar i zbog kondicije) vrijeme često provodi u šetnju njihovog četveronožnog ljubimca, psa Sata (mađarska vižla) koji se rodio na isti datum kad i Tonči.

- Sandra je dok studirala sa mnom išla na dosta regata, tako da je stvarno upoznala moj sport i mene od jutra do mraka. Stvarno ima razumijevanja i mislim da nije tako lako naći osobu koja bi trpjela sve te moje izostanke. Sada s djecom je na njoj još veći teret. Tako da sam sretan, ona je moja najveća podrška.

SAILING ENERGY © Sailing Energy/world Sailing

Dvadeset i pet godina su zajedno Tonči Stipanović i Jozo Jakelić!
- Može se Tončiju svidjeti ili ne, ali on je lijen, ali ono što on ima u rukama, on je jedriličarski Michael Schumacher. On je apsolutno najveći talent, ja bih ga usporedio s Goranom Ivaniševićem. Tonči je toliko prirodan, sve mu dolazi s lakoćom na moru. Kad je 1999. godine primio nagradu za najvećeg talenta dalmatinskog sporta, Tonči nije bio u stanju napraviti jedan sklek. Bilo mu je 13 godina, čisti talent.

Visoko mišljenje o Tončiju ima i njegov klupski kolega, konkurent i prijatelj, Filip Jurišić.
- On je vrlo smiren, vidjelo se i sada u ovoj regati. Kad hoće, ekstremno je fokusiran, ne voli gubiti. Njegovo je iskustvo neopisivo. Njegova i Jozina suradnja su školski primjer izgradnje vrhunskog jedriličara, od optimista do lasera, korak po korak. On je kompletan jedriličar, nema slabu točku, a njegova najjača karta je jedrenje u krmu, što mu je donijelo ovo srebro. Nemam naviku biti previše emotivan, ali baš me dirnulo. Znam kroz što su sve prolazili on i Pavlos, prošao sam i ja puno toga s njima, svi smo jedna ekipa.

Kakav je Tonči privatno, supruga Sandra, dvoje djece, pas Sato…
- E, sada moram paziti što ću reći – nasmijao se Filip. – Rekao bih čak da je malo hladan, ali mi smo godinama zajedno, veliki smo prijatelji, iako nas dijele godine. Kad je u Riju osvojio srebro najveća je bila Jozina zasluga, nevjerojatna je energija koju posjeduje naš trener. A sada za Tokio, mislim da je najzaslužnija Sandra. To sam joj i napisao u poruci. Od Rija je njihova obitelj narasla, ona je postala stup obitelji i podnijela je veliku žrtvu.