Tin Srbić jedna je od posebnih priča hrvatskog sporta jer imamo malo, jako malo onih koji su se u bazičnom sportu, tamo gdje je konkurencija brutalno teška, tamo gdje drmaju najveće svjetske sile, od Amerikanaca i Rusa do Kineza i Japanaca, uspjeli probiti do samog svjetskog vrha. Dečko iz Dubrave tijekom posljednjih je Olimpijskih igara, onih održanih u Rio de Janeiru, za većinu bio anonimac, da bi u međuvremenu postao svjetski prvak, te dvaput srebrni na europskoj i još jednom na svjetskoj razini.
Ozbiljna marka, najviša svjetska klasa u gimnastici. I za većinu promatrača, jedan od najvećih hrvatskih kandidata za odličje u Tokiju premda sam bježi od takvih najava. I ponavlja da je u Japan otišao uživati i da će si tek na sljedećim igrama postaviti letvicu više. No, nema sumnje da je danas jedan od najboljih prečaša svijeta i samim time legitimni kandidat za odličje.
Normalno po Selu
Tin je s velikim uzbuđenjem otputovao u Tokio prošlog petka, odlučan da i u ovim čudnim okolnostima osjeti taj olimpijski duh o kojem je toliko slušao i o kojem je sanjao još otkad je kao dječarac isprobavao sprave u Sokolskom domu.
- Otprilike tjedan dana prije polaska mi nije bilo ništa, nisam imao neki ‘feeling’ da idem na OI, a onda sam se prošli ponedjeljak probudio s mišlju “OK, putujemo ovaj tjedan, to je stvarno blizu”. I otada je zavladalo uzbuđenje. Malo mi je sve to nerealno jer toliko dugo to čekamo da sam zapravo mislio da nikada nećemo ni otići - iskren je Srbić.
Sad je već nekoliko dana u Olimpijskom selu, preživio je onu gnjavažu s testiranjem na tokijskom aerodromu i može se u miru pripremati za subotu kad su na rasporedu kvalifikacije.
- Moramo se svako jutro testirati, ali po Selu se možemo kretati normalno, možemo se družiti, tako da je u redu. Evo, već smo nekoliko puta Valent Sinković i ja igrali belu protiv njegovog trenera Nikole Bralića i protiv Srećka Šuka, trenera Damira Martina, kao i protiv samog Martina, to nam je najbolja zanimacija. Rezultat je otprilike izjednačen, Valent i ja smo dobili u nedjelju, a dan kasnije nismo skupili ni 200 bodova - prepričava Tin.
Hrana je, kaže, dobra i raznovrsna, ali jedna mu sitnica u Selu ipak smeta.
Krevet je malo čudan i malen, kartonski i tvrd. Za mene je OK, ali kad dođe netko malo veći, poput mog cimera Filipa Mihaljevića koji stiže 30. srpnja, bit će malo nezgodno. Morat ćete pitati njega kako mu je, ha-ha.
Ni s treninzima zasad nema nikakvih problema.
- Odradili smo dva treninga u dvorani i osjećam se stvarno dobro s obzirom na to koliko je trajao put i kakva je vremenska razlika. Sad me još čeka podij-trening na kojem ću vidjeti kakva je dvorana za natjecanje. Nema neke velike napetosti ovdje, atmosfera je OK, mislim da su svi jako sretni što su uspješno stigli i što nitko nema problema s testovima, pa možemo malo i uživati u Igrama, umjesto da samo brinemo oko korone.
Pet ili šest ‘vježbetina’
Je li uspio vježbu koju priprema za finale, ako kvalifikacije prođu dobro, doveo do savršenstva?
- Ona je savršena kad je napravim do kraja, ali teško ju je svaki put tako izvesti. Gimnastika je jednostavno takav sport u kojem te neki mali pokret, tehnička greškica izbaci skroz sa sprave. Ali, ja sam spreman i zadovoljan sam kako su prošle pripreme, kako ta vježba izgleda i kako je koncipirana, jako mi odgovara.
Često u posljednje vrijeme ističe da u ovom trenutku “vježbetine” imaju petorica ili šestorica prečaša među kojima treba tražiti olimpijskog pobjednika, uključujući legendarnog domaćeg aduta Koheija Uchimuru, velikog Epkea Zonderlanda i aktualnog svjetskog prvaka Arthura Mariana. Dakako, ni on sam tu ne zaostaje.
- Istina, postoji pet ili šest “vježbetina”, ali pitanje je tko će ući u finale. Ljudi često misle “aha, kvalifikacije, ma dobro, ali kad je finale”. A kvalifikacije su zapravo glavni događaj i od nas 5-6, jako se rijetko dogodi da svi uđemo u finale i da nitko ne padne. Tako da najprije treba proći kvalifikacije, pa ćemo prije finala pričati o “vježbetinama”.
Treba mi adrenalina
On je na dosadašnjim velikim natjecanjima pokazao kako je iznimno čvrst u glavi. Osjeća li ipak prije prvih OI u karijeri neku veću tremu?
- Ne, veći sam pritisak, iskreno, osjećao na treninzima. Kad bismo, primjerice, imali ekipu, onda bi nas bilo 5-6, pa bi postojao neki duh, a ovako si sam i onda bude malo napeto. Sam nastup mi ne stvara pritisak u glavi, zapravo ga jedva čekam, jer mi treba malo adrenalina da me digne. Radim cijelo vrijeme i sa sportskom psihologinjom Renatom Barić, bio sam i dan prije polaska u Tokio kod nje, razrađivali smo taktiku za OI.
Pomogao mu je i razgovor s Filipom Udeom, našim jedinim gimnastičarom s olimpijskom medaljom, srebrom na konju s hvataljkama iz Pekinga 2008.
- Rekao mi je da je to sportski vrh i kad to jednom osjetim, da ću shvatiti koliko je posebno. Savjetovao mi je da se opustim, radim svoje i to je to, nema tu velike filozofije.
Veći pritisak, priznaje, osjeća zbog tih testiranja koje su sportašima u Tokiju stalni mač nad glavom. Osjetio je to naš kanuist Matija Marinić koji je, ni kriv ni dužan, završio u izolaciji.
- Vjerujem da taj test i slučajno može pokazati pozitivan rezultat čak i ako nisi zaražen. I onda ti to uzme dva ili tri dana vremena dok dokažeš da nisi pozitivan. Mislim da je to veći pritisak svim sportašima od samog nastupa, jer ne znaš hoćeš li uopće doći do nastupa. Nadam se da će nam u slučaju takve situacije omogućiti ponovno testiranje, to jedino ima smisla. S obzirom da taj test ne može biti sto posto pouzdan, moraš dobiti drugu šansu.
Žao mu je, ne skriva, što su mu baš prve OI u životu takve kakve jesu, najčudnije u povijesti.
- Iskreno, malo je. Čak sam prije otprilike mjesec ili dva, kad mi je bilo teško od svih tih treninga i priprema, rekao sam sebi da bih volio da sve to što prije prođe. Ali sad kad sam tu, idem probati u svim tim okolnostima uživati, probati osjetiti taj olimpijski duh, a nadam se da će onda sljedeće Igre biti normalne.
Srećom, pa dolaze brže nego obično, već za tri godine.
- Je, ali s obzirom da nama u gimnastici u svakom ciklusu mijenjaju pravila, ne odgovara mi što su samo tri godine, ali dobro, pokušat ću se što prije prilagoditi. Trebam se poslije Japana samo dobro odmoriti i krenuti dalje.
Dovoljno nas iz Dubrave
Još mu je zbog jedne stvari žao što su tokijske Igre u raljama korone.
- Od Olimpijskih igara u Pekingu ja gledam sve, znači u ta dva i pol tjedna sam u komadu pred televizorom, nema sporta koji me ne zanima. Puno sportova i ne možeš nikad gledati, osim tada. I sada sam zapravo na gubitku, stvarno sam se veselio što ću konačno neke stvari moći gledati i uživo, a na kraju od toga neće biti ništa. No, dobro, ići ću ponovno, nadam se, na OI, pa ću to odraditi.
Prije pet godina u Riju njegova je Dubrava poharala olimpijsko postolje, sprema li se nova “invazija”?
- Ima nas opet dovoljno kandidata iz Dubrave, nadam se da ćemo nešto i donijeti doma - uz smijeh je zaključio Tin.