Gotovo da nijedan uspjeh Tina Srbića posljednjih godina, a takvih je bilo puno, nije prošao, a da u intervjuima koji su uslijedili nije spomenuo dvije žene, nutricionisticu Mimi Vurdelju i sportsku psihologinju Renatu Barić, profesoricu na Kineziološkom fakultetu.
Žena koja je iz sjene sudjelovala u svim Tinovim medaljama, još od onog senzacionalnog naslova svjetskog prvaka u Montrealu 2017., pa nadalje, nije nepoznato ime u hrvatskim sportskim krugovima. Radila je s braćom Sinković dok su bili dio četverca na pariće, a posljednjih godina redovito surađuje i s vaterpolskom reprezentacijom. S njima je već ranije slavila olimpijske medalje, a u utorak je dočekala i Srbićevu.
- Jako emotivno sam proživjela njegov nastup. Teško mi je bilo i gledati, počinjem se trzati kao i njegov trener kad Tin radi vježbu - uz smijeh nam priča ugledna psihologinja.
U sportu u kojem nemate praktički nikakvo pravo na pogrešku jer to odmah znači ispadanje iz igre, potrebna je iznimna psihička stabilnosti. Tinovoj čvrstoći svi se dive, taj dečko stvarno rijetko kiksa. Odakle crpi tu svoju mentalnu snagu?
- Mislim da dosta toga dolazi iz njegova životnog iskustva i iz toga što je jednostavno takav karakter. Naravno, nije robot, i on je živo biće koje ima svoje uspone i padove, ima tu materijala za rad. Ima tu i ozljeda, ima raznih životnih situacija. Pet godina kontinuirano radimo na tome kako biti čvršći, kako biti odlučniji, kako se bolje nositi s tim svojim emocijama. Evo, i on sam kaže da se usr** prije vježbe, i normalno je da ti nije svejedno kad tri gimnastičara prije tebe padnu s preče. Ali, ono na čemu smo intenzivno radili u posljednje dvije godine, otkad se kvalificirao na Igre, zapravo je prihvaćanje svih tih emocija koje ti dođu, pa ako se dogodi neka neugodna emocija poput treme ili straha, reći "OK, sad je tako, ali i s tim idem dalje i s time mogu biti dobar". To je ono što ti daje samopouzdanje jer često se ljudi potroše u tom otporu, a Tin je naučio biti svjestan sebe u trenutku i prihvatiti kompletno iskustvo, kakvo god da je, i to je ono što mu daje mirnoću.
Tin je praktički tri godine svakodnevno trenirao uz jaku bol u laktu i nije odustao. Što to govori o njegovom karakteru?
- Gimnastika je stvarno surov sport. Radim i s nekim drugim gimnastičarima i nema dana, nema treninga da te nešto ne boli. Njega su i sada boljeli ruka i leđa cijelo vrijeme. Ali to je to, navikneš se i ideš dalje, prihvatiš tu svoju bol kao dio priče. Nekad si malo pomogneš kad je baš natjecanje, ali on nije tip sportaša koji bi si tako olakšavao. Jednostavno, stisne zube i ide dalje, to mu daje još neku dodatnu čvrstoću.
Kako se sportašima poput Tina nositi s tapšanjem po ramenu i porukama poput "medalja je sigurno tvoja"?
- To stvarno ne može izdržati svatko. Tin i ja smo se dogovorili da nećemo najavljivati medalju, najavljivali smo trud i rad i da će dati sve od sebe. Pazite, svi žele isto, svi se neizmjerno žele truditi, svi pokušavaju, ali ne mogu svi uspjeti. Možeš se samo nadati da će to biti dovoljno. Sve sportaše učim da budu usmjereni na proces i izvedbu, a rezultat će onda s takvim fokusom i doći.
Tin je prije odlaska u Japan stalno ponavljao da na svoje prve Olimpijske igre ide samo uživati i da si nije postavio nikakve ciljeve. Je li to bio svojevrsni obrambeni mehanizam prema tim velikim očekivanjima okoline?
- Nije, zaista nije. To je samo jedan od rezultata našeg rada. S 15-16 godina iskustva rada u vrhunskom sportu, doista mislim da ne možeš napraviti veliko postignuće ako ti je to samo zarada, samo posao i ako tu nema gušta. Mislim da ti vrhunski šampioni zaista i uživaju. Taj užitak treba pronaći u svakom trenutku pa čak i u takvima koji su iznimno napeti.
Kakav je Tin kad mu na treninzima baš ne ide sve kako je zamislio, kako se nosi s takvim situacijama?
- Ufff... Evo, nedavno sam bila na jednom treningu, mislim prije Svjetskog kupa u Osijeku, i bio je stvarno ljut jer mu nije išlo. On je, recimo, kao Valent Sinković, u tome su jako slični. Ne može podnijeti poraz ni kad igra Čovječe ne ljuti se, ma ni u čemu. Njega čak dečki u klubu zezaju da je mila Gera, da se odmah naljuti, ha-ha. Jednostavno ne voli kad mu ne ide, ali se i brzo smiri. Bili je tu svega kad je bio mlađi, bilo je temperamentnih reakcija, ali imamo neki obrazac što treba napraviti kad mu se javi to nezadovoljstvo zbog neuspjeha na treningu i onda se on "sčila".
I Tinov trener Lucijan Krce nerijetko ističe rad s vama. Koliko je važna i ta suradnja s trenerima u individualnom sportu?
- Mi jako lijepo surađujemo i zapravo se trudim kod svih sportaša s kojima radim imati i njihove trenere za suradnike. Sad je to sve više moguće, iako smo se još prije desetak godina nekako skrivali. Jako je važna ta suradnja jer se nadograđujemo, ponekad ga i ja nazovem i kažem "ajde mi malo pogledaj ovo, pripazi na ono", a i Lucijan mi isto zna reći kad je Tin u određenoj fazi i mislim da je jako bitno da se nadopunjavamo.
Odrađujete li ponekad i s njim seanse, razgovore jedan na jedan?
- Ponekad, ali to je puno rjeđe. Ponajprije surađujemo oko Tina, ali bilo je situacija kada smo i nas dvoje individualno radili zbog njegovih potreba. U principu se viđamo u određenom ritmu, Lucijan sam dođe kod mene i razgovaramo o Tinu, ali i o njegovoj trenerskoj ulozi jer nije ni to uvijek cvijeće. To su dvojica ljudi koji su puno zajedno i treba tu malo pomoći da se kanaliziraju neke stvari.
Komentari (0)