Uz ovog... ha, ne možemo više baš napisati dečka jer mlad jest, ali nije baš izlazni junior, dakle... uz ovog sportaša i njegove igre za Hrvatsku, ona scena, slika koja nam se prvo javlja uz igre za Barakude je iz dalekog Melbournea. Godina je 2007. Finale Svjetskog prvenstva. S druge strane Mađari. Zadnja četvrtina, susjedi vode 1 razlike, Vićan “skida” kontru Martonu Szivosu, a u rekontri jedan tada mladac (nije još imao ni 20), mrtav-hladan pogađa mađarskom vrataru Szecsiju u “njegov”, dakle bliži kut. Kakva drskost! Gol za izjednačenje, produžetak, a dalje znadete.

Od 2006. u sastavu

To je bio Maro Joković. I nije mu to bilo prvo natjecanje, prve utakmice za Barakude.
- U reprezentaciji sam bio od 2006. i EP u Beogradu.
Desetljeće i pol. Godina 15. Mnogi su sretni da imaju toliki broj ukupno odigranih utakmica za reprezentaciju, a ne godina.
- Što da velim, 15 je godina prošlo, a ukupno je to 16 godina zapravo. Samo je Bušlje duže od mene. Najljepše trenutke hrvatskog vaterpola sam doživio, odigrao, osvojili smo sve što se moglo. S Ratkom i s Ivicom i sada je jednostavno došlo do točke kada tijelo, pa čak i glava više ne može biti na toj razini igranja koja je potrebna za reprezentaciju. Posebno kao što je naša koja uvijek traži i još i više i samo vrh i medalje... Ne ide više. Osjetio sam da se materijal malo potrošio - kaže “gospar” Maro.

Bila je povlastica

- Ostajem igrati, u klubu sam, u Jugu, ali reprezentacija ima sljedeće godine čak dva velika natjecanja i rekao sam to i izborniku Tucku, bilo bi malo nekorektno s moje strane da idem u nešto ako znam, osjećam da ne mogu više dati sto posto. Sve ispod toga bi bilo “provlačenje”. Bolje ne tako - korektan i pošten i sportaš do zadnjeg trenutka. Maro Joković. Onaj mladac iz Melbournea, ali bogami i onaj “starac” iz Gwangjua 2019. koji je za svjetsku broncu Mađarima (opet njima, baš ih voli) “utrpao” 6 komada od naših ukupno 10. Falit će nam, a što reći, no opet... Bila ga je povlastica gledati pod hrvatskom kapicom.