Treći put u posljednje četiri godine najbolja ženska ekipa u izboru Sportskih novosti su kuglačice. No, dok su to 2022. i 2024. bile kuglačice riječke Mlake, ove godine naš je prepoznatljivi pehar pripao hrvatskoj reprezentaciji koja je u lipnju u mađarskom Székesfehérváru obranila svjetsku krunu.

‘Mama’ Nataša

Zanimljivo, posljednji put je kuglačka reprezentacija na SN prijestolju bila sad već daleke 1992. godine, u doba kad je ovaj sport još uživao veliku popularnost u našoj zemlji. Vremena su se promijenila, danas kuglačice i kuglači uglavnom žive ispod radara šire javnosti, ali ono što se nije promijenilo su uspjesi koje ostvaruju. Dovoljno će reći podatak da je naša ženska reprezentacija osvojila zlato na četiri od posljednjih šest svjetskih prvenstava...

- Nije lako osvojiti svjetski naslov u bilo kojem sportu, a kamoli ga obraniti. Ovdje nema prostora ni za najmanju pogrešku - od priprema, selekcije, treninga, do prilagodbe svakoj kuglani. Ali ključ svega je ekipni duh. To nije obični zbroj pojedinačnih cura, njihovih rezultata i vrijednosti, već je kohezijski pristup taj koji značajno podiže cijelu priču - ističe Tonči Mikac, direktor reprezentacije, a donedavno i predsjednik Hrvatskog kuglačkog saveza.

U finalu su naše kuglačice bile bolje od Njemica. Od Njemica koje su, kako objašnjava Mikac, svjetlosnim godinama ispred nas što se tiče uvjeta.

- Kad uspoređujete Hrvatsku i Njemačku, kod njih sve trebate pomnožiti s deset: i novac, i broj klubova, i broj igračica, i sve ostalo. Oni su ogromni, oni baza kuglanja, a mi ih uredno pobjeđujemo. Ne mogu reći da im nije jasno kako, ali to teško prihvaćaju.

Još jedan dokaz da novac nije uvijek ključan faktor.

- Naše cure imaju ono nešto - ja to zovem reprezentativni mod. Kad su zajedno, spremne su davati maksimum jedna za drugu i onda se stvara zapaljiva atmosfera u kojoj one nose sve pred sobom, a pritom su vrlo mirne. Ja to znam nazivati pasivna agresija jer su naizgled mirne, a u stvarnosti je to maksimalna agresija i potpuna koncentracija na svaki hitac, jer svašta se može dogoditi. Imate 720 hitaca, a jedan može biti sudbonosan - opisuje Mikac.

Središnja figura te “vatrene” atmosfere je Nataša Ravnić, dugogodišnja liderica reprezentacije koja je ove godine osvojila svoje četvrto ekipno svjetsko zlato, od čega drugo u ulozi kapetanice.

- I nakon toliko godina taj osjećaj ne nestaje. Imam isti entuzijazam kao i prvi put. Bez obzira na iskustvo, uvijek imam trnce, nervozu u želucu prije početka - ne skriva Ravnić.

U reprezentaciji je od 2001., danas ima 45 godina i znatno je starija od većine suigračica.

- Cure me zovu mama - govori nam uz osmijeh, pa nastavlja:

- Neke su i 25 godina mlađe od mene. Često sam ona koja prenosi iskustvo, rame za plakanje, ali i ona koja gura naprijed kad treba.

I Mikac će za Natašu reći da mu je produžena ruka na terenu, da shvaća ekipni pristup i uvijek potiče cure na zajedništvo. Upravo je ona, osjetivši nervozu u prvim danima prvenstva, inicirala sastanak igračica bez stožera.

- Rekla sam im: uvijek imajte na umu da netko stoji iza vas i čuva vam leđa. Uvijek. Samo izađite na stazu, igrajte i pokažite što možete.

Još posebnije nego u Varaždinu

Opisujući nam kako funkcionira ekipa u kojoj je razlika u godinama između sportašica tako velika, Nataša nam kao primjer izdvaja upravo finale protiv Njemica. U zadnji blok su ušle ona kao najstarija i Paula Polanšćak koja u tom trenutku nije napunila još ni 20 godina.

- Paula mi je rekla da joj je činjenica da ide sa mnom donijela mirnoću i sigurnost, a meni je bilo drago znati da imam nju, jer sam znala koliko je to malo stvorenje borbeno. Koliko god smo različite, toliko smo jako dobra kombinacija, jer ja sam totalno smirena, a ona je totalni živac. Ali živac koji je u takvoj situaciji, u paru sa mnom, odigrao onako kako ja inače igram - mirno, staloženo, koncentrirano. Bila je kao mala zvijer, a ja sam istodobno dobila njemačku zvijer, aktualnu svjetsku rekorderku Alinu Dollheimer.

Pobijediti te moćne Njemice uvijek je poseban osjećaj, opisuje nam Nataša.

- Atmosfera je drugačija nego protiv bilo koga drugog. Kad ulazim na stazu protiv njih, taj osjećaj je teško opisati riječima. Tko to nije doživio, teško mu je to prenijeti. Doživjela sam puno posebnih trenutaka u životu - od rođenja djece do njihovih medalja - ali kad stojiš u finalu kao igračica, pobijediš i svira himna jer si osvojila zlato, to je neprocjenjivo.

Jednako kao što je neprocjenjivo pobijediti u tradicionalnom izboru Sportskih novosti.

- Bilo je posebno prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu u Varaždinu, jer smo osvojili zlato na domaćem terenu, što je stvarno bilo “vau”. Ali obraniti titulu je još veća stvar. Već smo bile u situacijama da branimo naslov, ali nikad nam to nije uspjelo. Sve do ove godine i zato ovo zlato nosi posebno zadovoljstvo. A kad se to još prepozna na nacionalnoj razini, pa što više reći?!

Znamo da smo uvijek sa strane

Uspjeh je još veći ako se zna da su hrvatske kuglačice - unatoč briljantnim rezultatima - sve redom amaterke. Ravnić je privatna poduzetnica, njezine kolegice rade u Belupu, Lidlu ili HZZ-u, one mlađe još studiraju...

- Od kuglanja se ne može živjeti. Treniramo prije i poslije posla, a pripreme guramo u vikende jer nitko ne može dobiti toliko godišnjeg da odemo na pripreme po nekoliko tjedana. Imamo profesionalne rezultate, ali u stvarnosti smo amaterke i bavimo se kuglanjem iz ljubavi.

Iz ljubavi će i dalje donositi medalje s najvećih natjecanja. U tišini, u sjeni, bez svjetala reflektora. Onako kako su navikle...

- Svi mali sportovi, a pogotovo neolimpijski, znaju da su uvijek negdje sa strane, to je jednostavno tako. Razumijem i medije -danas ima jako puno informacija, više se prati ono što je čitanije i gledanije, gdje se okreće više novca. Sve je to shvatljivo. Ali kad se dogodi da te prepoznaju kao sada, osjećaš se drugačije i dobiješ dodatni poticaj da se još više trudiš i goriš za to - zaključuje kapetanica svjetskih prvakinja.