Došao je i taj dan. Dugogodišnji najbolji hrvatski ragbijaš Nik Jurišić (38) odigrao je posljednju utakmicu u dresu hrvatske reprezentacije. Čovjek koji je dugo bio ključni igrač, a posljednjih 10 godina i kapetan reprezentacije, odlučio je da je vrijeme za reprezentativnu penziju, ali će još igrati u redovima zagrebačke Mladosti, koju je također predvodio dugi niz godina, ostavši joj vjeran puna dva desetljeća. Mjesto radnje njegova oproštaja od najdražeg dresa s kockicama, u čemu je apsolutni hrvatski rekorder, bio je Split i utakmica drugog kola divizije Trophy protiv Češke.
Naši su reprezentativci u gostima na početku ciklusa poraženi na gostovanju u Švedskoj i u toj utakmici Nika nije bilo među izabranicima izbornika Anthonyja Poše. Bio je Nik zato na djelu i opet je bio ponajbolji u prošloj utakmici odigranoj u Makarskoj protiv Danske, kad je izborena pobjeda (36-26), vrlo važna za ostanak u ovoj drugoj jakosnoj skupini Europskog kupa nacija. Takav je bio i protiv Čeha.
Nik je pokušao sumirati emocije:
- Sve je kao inače. Šiza će me najvjerojatnije uhvatiti na sljedećem okupljanju, kad se dečki okupe, a ja bum bio doma. Neću se odazvati, odnosno neću biti pozvan, tako sam odlučio. Tada ću vjerojatno imati o čemu razmišljati, to je život. Naigrao sam se dosta, neka sad malo igraju mlađi. Stigle su me godine, to je prirodni proces. Uz svoj posao i familiju još ću malo igrati za klub i to je to. "The Last Walz", posljednji valcer. Treba biti spreman, ali neću se zadovoljiti time da igram lošije nego dosad. Trenirat ću u slobodno vrijeme, kojeg svi imamo sve manje. Djeca, supruga, posao. Kćeri Nikol je šest godina, mali Leo je nekidan proslavio treći, tu je Ivana...
Nikova odiseja trajala je jako dugo:
- Prvo sam okupljanje imao u jesen 2005., samo okupljanje, a prvi nastup godinu i pol kasnije u Makarskoj protiv Latvije, ušao sam s klupe. Pobijedili smo, tad je bio drugačiji sistem igranja, a Latvija je bila ozbiljna, jaka, i igrali su u ruskoj ligi u profi klubovima. Vrijeme je proletjelo; kao da je bilo jučer, a prošlo je 20 godina. Grozno, nisam se okrenuo, proletjelo je, bilo je tu svega. A u glavi sam kao da još imam 27 godina. Tada je Mladost odlično radila s djecom, animirali su nas u školi. Slučajno sam zapravo otišao na ragbi, kao i na sve ostale sportove.
- Igrao sam i košarku i nogomet i sve što se igralo u okolnim kvartovima. Društvo me je zadržalo u ragbiju jer je bila dobra zezancija, dolazila je ekipa iz drugih kvartova, družili smo se, selekcija je bila odlična. Mladost je gravitirala prema Jarunu, Trnju... Igrali smo vikendom međuškolske utakmice i tad je trener presjekao i počeli smo igrati u klubu. Ponijelo me je jer je bilo super na treninzima, treneri su bili strogi, odnosno strogi i pošteni. Igrao sam i nogomet na Prisavlju, neki će reći da sam bio loš, ali sam uvijek bio fizički dominantan. Takav sam se rodio, bio sam cijelo vrijeme na drvetu, u parku, na Savi...
Što je ipak bilo posebno u ragbiju u odnosu na druge, u Hrvatskoj lukrativnije sportove?
- Poseban je jer je fizički zahtjevan, ali je džentlmenski sport. I kad pobijediš, i kad izgubiš, poneseš šljivu na oku. No nije grublji od drugih momčadskih i kontaktnih sportova. Ne lomimo se više nego drugi. I na Tour de Franceu ekipa se polomi, opasnost je stalna. Volim ragbi jer prihvaća različite konstitucije, sposobnosti i karaktere igrača. Bez jakog ne možeš, ni bez onog skakavca, a ni oni bez mene.
Kroz karijeru je bilo svega...
- Imao sam dosta ozljeda jer sam dugo igrao. Najčešće se ozljeđuju ramena, koljena, kosti, sve sam pregrmio. Lomio sam nogu i stopalo, ali je rame za nas ragbijaše najgore. To je jedini zglob koji okrećeš 360 stupnjeva. Najveću stanku sam imao oko pet mjeseci, ali sam brzo oporavljao jer sam trenirao i radio na sebi svaki slobodni trenutak. Istovremeno rehabilitiraš ozlijeđeni dio, a treniraš ostale zdrave. I kad sam slomio nogu, išao sam u teretanu nakon fakulteta, posla...
- Sve sam nekako izgurao, htio sam igrati profi ragbi, ali je bilo teško jer nismo bili u EU. Slušao sam starije igrače, ali nisam dobio papire, mogao sam i htio ići u Englesku, Francusku, što sam želio, ali nisam uspio. No bio sam na Novom Zelandu i u Škotskoj, i to je taj internacionalni dio karijere. Nije nešto, ali sam izvukao maksimalno što sam mogao, sada mi je drago što mlađi dečki to više koriste. Kad su oni mogli i počeli odlaziti van, ja sam o tome prestao razmišljati. Danas je to puno lakše.
Nik ipak nije gurao samo ragbi jer se od njega u Hrvatskoj ne može živjeti:
- Završio sam Ekonomski fakultet, radim u prodaji, u svijetu kave sam, Julius Meinl, zadovoljan sam, imam punu podršku na radnom mjesto od šefova koji me dolaze podržati kad mogu. Imamo odlične odnose i zadovoljan sam.
Od posla se živi, za ragbi se živi:
- Sve mi je vezano za ragbi i sjećam se samo posljednjih petnaestak godina. Kum mojem sinu je kolega ragbijaš, na svadbi su mi bili ragbijaši. Obitelj i ragbi, to mi je sve, isprepleteno je. Malome je nedavno bio rođendan, došli su moji ragbijaši s djecom. Supruga Ivana me je uvijek podržavala i gurala. Kako ćeš bez ragbija, znala je reći. Nikad mi nije gunđala zbog ragbija, upravo suprotno, zahvalan sam joj na tome. Dugo smo zajedno, već 15 godina. A i upoznao sam je u Splitu na pripremama 2009. Daj još nastavi, znala me je nagovarati kad bih govorio o prestanku, no sad je ipak dosta. Osjećam, tijelo mi to poručuje. Uostalom, ja sam igrao za reprezentaciju kad su se neki iz sadašnje ekipe tek rodili.
Koja je tajna Nikove dugovječnosti u sportu?
- Bio sam uvijek posvećen, čak i na nekim životnim prekretnicama. Bio sam ustrajan jer obožavam ragbi, a takav sam i u svemu u životu. Nije mi trebao neki "lifecoach", netko tko ne zna ništa o meni i nudi univerzalne mudrosti. Biti što bolji, to mi je uvijek bio moto. U moje vrijeme počeli smo od nule, a kad su prvi moji dečki krenuli na Kineziološki fakultet, počeli su nam prenositi znanja. Dotad smo imali onaj klasični ruski dril, koji današnji dečki ne bi podnijeli. Sjećam se one 2013.; na Mladosti smo prvo čistili snijeg da bismo trenirali.
Kakva je bila epizoda na Novom Zelandu, gdje je ragbi religija?
- To je kao kod nas nogomet, ali zdravi nogomet, sasvim drugi svijet. Ovdje kod nas roditelji na treninzima na ogradama vrište, a dolje djed, otac i sin igraju za isti klub. Lijepo je to bilo iskustvo, išao sam jer sam mogao bez papira, radne dozvole. I Škotska je top zemlja, jako mi se svidjela, sve je podređeno normalnom životu. Otišli smo gore Tonči Buzov i ja, bili smo nerazdvojni, on je bio kapetan reprezentacije. Kad se on teško ozlijedio, ja sam došao za kapetana na taj najgori mogući način 2015. Grozna se stvar dogodila toj ljudini. Sad je odlično, puno bolje, a nisu mu davali šanse da će ikad hodati. To je bio ekstrem ekstrema, tko tako lomi vrat?! Znao sam i ja klonuti za puno manje. Kad sam prvi put slomio stopalo, mlad sam bio, to me koštalo živaca, toj ozljedi nije bilo kraja.
Nik nema neke posebne planove.
- Uvijek sam trenirao cijele godine, uvijek sam bio fit, ali nisam pretjerivao. samo bih se ljeti 15 dana zapustio, kad s obitelji odem na odmor, na more ili na grunt. Trenirao bih ujutro ili navečer dok djeca spavaju. Odgovoran sam otac, želim i s djecom provoditi vrijeme i igrati i tu važnu ulogu. To ću i nastaviti.
- Oproštaj ću prebroditi kao neku dugotrajnu ozljedu, neću se isključiti. Zasad ne razmišljam o trenerskom poslu iako imam papire, završio sam "olimpijsku akademiju" za trenera pri HOO-u, išlo nas je više iz kluba, neka se nađe. Radio bih najradije s djecom, ali ne već sada. Imao sam zanimljive trenere, osebujne likove. To i zarazi klince sportom. Nažalost, danas roditelji drže djecu pod staklenim zvonom, pa su razmažena. Špotaj dijete, neke sitne kazne, a ne ovako.
- Kod nas su u ragbiju ipak još zadržane te neke stare vrijednosti, a bitne su za razvoj djeteta. Najveći je problem u pristupu. Što želite od sporta, da vam dijete od toga živi i zarađuje ili da se bavi sportom i da bude zdrava i formirana osoba? I ja ću dati sve od sebe da mi klinci idu na sport; neka plivaju, bacaju koplje, preskaču zgrade, lete paragliderom, bilo što. Sport daje univerzalne vrijednost, a i upoznaješ ljude i lakše je u životu.
Nik se ne boji za hrvatski ragbi kad odu on i još nekolicina iskusnijih.
- U reprezentaciji nas je u ovom ciklusu bilo četiri-pet starijih, a ostali su mladi i to me veseli. Ima klinaca i sada, no teško je ragbi negdje pokrenuti iz nule. Lako je biti amater u klubu gdje se kotač već vrti, ali bi teško bilo započeti recimo u Osijeku ili negdje gdje ragbi nema tradiciju. Netko mora biti na plaći, da ruje, da pokrene stvar. Iz nule je jako teško, teško je pohvatati jer nam je ragbi dijelom i nepoznat. Puno ga je teže naučiti igrati nego košarku, rukomet, nogomet...
Kod ragbijaša u Hrvatskoj nema uobičajenih nogometnih tenzija.
- Kod nas toga nema. Mi se na klupskim tekmama "potučemo", onaj s drugim dresom je "neprijatelj". Ako je i iz istog ulaza u zgradi, "pobijemo se", ali smo svi prijatelji izvan ragbija - takva je kultura ovog sporta. Zagreb, Split, Sinj, Makarska, nama je nevažno. Sinj ima najjaču ragbi školu u Hrvatskoj, uzeli su titulu koja je sada na ponos cijelog grada, fizički su ljudi dolje nadareni, korpulentni, jaki. I imaju sada bolje uvjete od nas u Zagrebu. Ja sam ne samo u najstarijem klubu u Hrvatskoj nego i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Klub postoji od 1954., a imamo najgore uvjete. Kad se klub nakon Univerzijade s današnjeg prostora atletskog stadiona (tamo je igrala i jugoslavenska reprezentacija) prebacio preko puta, ostali smo bez svega. Sad smo gosti, podstanari na terenu KIF-a. Šteta što se to ne može riješiti, sve smo probali, ali ne ide.
Nik, kao i ostali naši ragbijaši, svoju ljubav nije naplatio.
- Nisam ništa dobio za svoju ljubav i strast, osim društva i puno prijatelja, ispunjenosti. Inače sam destruktivan kad mi što ne paše, odličan sam kad je društvo super. Ne žalim za puno toga iako sam mogao bolje. U sportu volim mašine kao što je Luka Modrić, koji su i s 40 godina pravi. Tek na proljeće će mi biti teško, kad vidim da sve ide dalje bez mene, neću proživljavati napetosti prije utakmica. Nekako ću i to prebroditi. Imam posao, dvoje djece, puno sadržaja i uloga, i to će me držati.
Kako će izgledati reprezentacija nakon odlaska igrača koji je obilježio sve velike pobjede, ali i neke teške poraze kroz dugi niz godina?
- Već sam i ranije pomišljao da ću se oprostiti, ali sam se uvijek predomišljao, bilo na nečiji nagovor bilo zbog želje da i dalje igram jer je ragbi moj život. Fizički bih još i mogao nastaviti, ali je ipak došlo vrijeme da ustupim prostor mlađima koji dolaze i ne brinem se za budućnost našeg ragbija. Ima u Hrvatskoj tih nekoliko sredina u kojima je ragbi zaživio unatoč svim problemima. Dolaze neki mladi koji su našli sebe u našem plemenitom sportu.
"Bol zbog rastanka nije ništa u odnosu na radost ponovnih susreta", napisao je davno Charles Dickens u "Životu i avanturama Nicholasa Nicklebyja". Da, Nik Jurišić je odigrao posljednju utakmicu za reprezentaciju, no bit će još "radosti ponovnih susreta". U dresu Mladosti, jednog dana u ulozi trenera, ili samo gledatelja kad budu igrali neki novi klinci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....