Ronald Gorsic / CROPIX / CROPIX
RIOMETANJE

PIŠE DRAŽEN PINEVIĆ Nekad, nažalost, nemamo ni pojma što imamo kod kuće

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 12. srpanj 2016. 12:00

Počinju olimpijski dani pa neka ovaj puta bude malo drukčije rukometanje, ne nužno rukometno, makar je baš rukomet veliki dio te posebne priče i zagrijava se žestoko za novu epizodu, specijal za sva vremena, uvjereni smo.

Nije prvi put, al’ da je s njima ljepše, nego sa svakodnevicom - to je sigurno. Lijepi naši sportaši. Toliko zadovoljstva su nam spremni priuštiti, toliko su nam spremni vratiti nadu u bolje i da ih nema...

A nema dana u godini da ne čujemo da ih se ne tretira na način koji u ovom društvu zaslužuju. Nema dana da se ne čuje da netko nema uvjete za trening, da je netko slabo ili nikako plaćen, da se muče čak i olimpijci oko uvjeta, ne oko rezultata. Nema dana u godini da ne vidimo da sport u društvu nije prva, nego zadnja rupa na svirali. Tek ako nešto ostane... I ako se želi na kraju slikati s nekim kome to puno znači. A tužno je i da ih se ponekad i skriva od očiju javnosti kada nose nacionalni dres. Zamislite da jedan dan “sakrijemo” politiku... Skandal.


Ljudi za velike stvari

A tko okuplja, tko veseli, tko nervira, tko nosi bolju promidžbu, tko vrijedi više na svjetskom tržištu kada je riječ o Hrvatskoj od njih - sportaša? Nekad, na žalost, nemamo ni pojma što sve imamo kod kuće, nekad nam tek Europa i svijet pokažu da trebamo više cijeniti neke stvari. Tužno. Od onih da se klinci u vrtićima i školama bave sportom, a ne da plaćaju treniranje po raznim klubovima i akademijama (toga nema u reformama), što puno puta dovodi do toga da ne treniraju oni koji vrijede, nego oni koji mogu, pa do onih da velike pobjednike trebamo tretirati kao najvrednije eksponate društva uopće.

Bez sustava se neće promijeniti, a sustava nema i nikad ga neće biti. Neki će reći da je baš u tome kvaka o uspjehu, ali ipak ne bih rekao. Kvaka je samo rezultat i ništa više.
A hrvatski sport ima strašan rezultat, koji su, s obzirom na uvjete, mnogi spremni proglasiti čudom, a nije to čudo, nego rad. Nitko se od njih ne budi s rezultatom, nego s treningom, a zamislite koliko treninga treba da bi se napravio veliki rezultat.

Neki dan sam s jednim favoritom za medalju u Riju, u jednom, uvjetno rečeno, “malom sportu”, popio kavu uz more usred turističke sezone. Nije spomenuo sunce, more, nego trening, plan. Diže se u šest, trči, diže utege, pa se vozi 100 km, trenira, vraća se kući, odmara, s “povečerjem” u deset, dok vani trešti od turizma usred sezone... I pitanje hoće li mu se vratiti.

To se zove investicija, a hrvatski je sport sam u sebe jako puno investirao i zato s nikad većim optimizmom ne idemo na Olimpijske igre kao sada u Rio. S nadom da uspjeh neće biti samo trošak za državni proračun

Sila je to. Mnogima je već sada jasno da Sandri Perković i Sinkovićima zlata mogu izmaknuti samo slučajno. Imamo ljude za velike stvari, prvu pušku svijeta Snježanu Pejčić, prvog olimpijskog “goluba” Giovannija Cernogoraza, imamo iza njih još Petra Goršu i Josipa Glasnovića, koji pobjeđuju na svjetskoj razini, imamo “opasne” momke Filipa Hrgovića i Hrvoja Sepa, “opasne” sestre Zaninović i Filipa Grgića u taekwondou, Damira Martina u veslačkom samcu, cijeli niz vrhunskih jedriličara koji već čekaju godinama olimpijsku medalju kao zapete puške. Pa Marin Čilić i Borna Ćorić, koji će biti u top-formi... Pa se u atletici posljednjih godina javi Ana Šimić, pa jučer Sara Kolak, a šećer će doći, uvjereni smo, na kraju s Blankom Vlašić... Nikad ne križajte Blanku unaprijed.


Šteta što kratko traje

I onda na sve to - ponos nacije, tradicija HR-sporta. U današnje vrijeme nije kao nekad, puno je teže, ali dišemo gotovo punim plućima makar smo pogubili odbojkašice, košarkašice, rukometašice, nogometaše...

Imamo tri momčadska sporta na OI - zlatne vaterpoliste, brončane rukometaše iz Londona i košarkaše, koji se vraćaju pod krugove nakon ludih talijanskih dana. Te njihove utakmice na velikoj sceni malo što može nadomjestiti u mislima hrvatskih poklonika sporta.

I svi oni idu na OI s šansom, nadom, ravnopravni sa svijetom. Pa u čemu smo mi još tako ravnopravni kada se govori o svjetskim vrhovima? Zašto je vijest kada je politika na summitu moćnih, a nije kada netko uđe na OI samo u finale, kao da to nije summit najmoćnijih? Naučimo cijeniti...

Šteta što će ovo vrijeme od lipnja s nogometom do rujna s Rijom brzo proći. Da barem traje cijelu godinu, sve bi bilo lakše i ljepše. I mi bismo svi skupa bili bolji.

Linker
24. studeni 2024 13:15