PROŠLO JE DUGIH 25 GODINA OD PRVIH LJETNIH IGARA NA KOJIMA JE NASTUPILA I HRVATSKA Igre u Barceloni za nas će uvijek ostati najveće

Slab sam s datumima, obljetnicama i velikim proslavama pa nije čudno što su me neki drugi morali upozoriti da je 25 godina od Olimpijskih igara u Barceloni, nama posebno važnih. Posebno jer je Hrvatska upravo u Barceloni 1992. prvi puta nastupila na ljetnim Igrama i samo zbog te činjenice je dovoljno reći da su to nama bile velike, možda i najveće Igre, Igre koje su imale i svoje junake i svoje tragičare, velike pobjednike, ali i velike gubitnike.

Bile su to Igre na kojima su prvi puta nastupili NBA profesionalci, koje će mnogi pamtiti po Michaelu Jordanu, Magicu Johnsonu i Larryju Birdu, koje će se pamtiti po velikim teniskim profesionalcima, bez obzira na uspjeh koji su ostvarili, Peteu Samprasu, Borisu Beckeru i Michaelu Stichu, ali i Igre koje ćemo prije svega pamtiti zbog naših velikih košarkaških zvijezda, našeg Dream Teama i naših teniskih zvijezda Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića, koji su osvojili dvije od tri hrvatske medalje u Barceloni.

Goran umjesto Dražena

Hrvatsku zastavu je ponio Goran Ivanišević, iako je bilo programirano drukčije, a Tonči Vrdoljak, tadašnji predsjednik HOO-a, znao je najbolje. No, zastava, koja je bila namijenjena Draženu Petroviću, morala je promijeniti vlasnika jer su košarkaši dan kasnije ujutro imali prvi nastup.

Košarka i tenis bili su sportovi kojima su se najviše bavili naši novinari. Inače, pratiti košarkaški turnir je bilo nešto što se moglo samo sanjati, ne samo oni koji su imali momčad koja je mogla konkurirati za jednu od preostale dvije medalje. Dolazak Amerikanaca promijenio je na određeni način svijet sporta. Brojni suparnici željeli su se fotografirati s NBA zvijezdama da bi jednom svojoj djeci i unucima pokazali da su i oni bili dio tog velikog natjecanja u kojem su Amerikanci imali tretman rock zvijezda.

Oni su uz pratnju obitelji stanovali u posebnom hotelu, kad su odlazili na trening i na utakmicu, imali su posebnu policijsku pratnju, njima se jednostavno nije moglo dogoditi da bi nakon utakmice završili na doping kontroli. Jedan od uvjeta bio je da se ne moraju baviti tim trivijalnim stvarima i da nitko ne uznemirava njihov perfektan mir.

Košarkaški turnir pokazao je da je Juan Antonio Samaranch bio u pravu kada je doveo NBA zvijezde prvi puta na olimpijske igre te omogućio Hrvatskoj nastup jer je želio da Amerikanci ne prođu kroz turnir bez pravog otpora. Pa iako nismo mogli konkurirati za veliku nagradu u finalu, igrali smo dovoljno dobro, povremeno spektakularnu košarku koja je zainteresirala i Amerikance, novinare koji su došli u Barcelonu isključivo s jednim ciljem. Ispratiti Jordana i prijatelje do zlatne medalje.

O Draženu Petroviću su sve znali, ali su puno toga znali i o nekim drugim našim košarkaškim zvijezdama, poput Tonija Kukoča i Dina Rađe i već su tada među kolegama hrvatskim novinarima na određeni način lobirali za odlazak Kukoča u Chicago Bullse.

- Tek kad provede zimu u NBA ligi, postat će pravi košarkaš.

I bili su u pravu, nitko, ni oni, nisu bili sigurni koliko će daleko Toni otići i što će sve s Bullsima osvojiti u najvećoj svjetskoj ligi. Pobjeda nad selekcijom ZND u polufinalu otvorila nam je vrata velikog obračuna s Amerikancima, obračun koji je gledao cijeli svijet, a blicevi oduševljenih gledatelja nisu prestajali. Bio je to trenutak velike proslave hrvatskog sporta i hrvatske košarke, trenutak koji je doveo i predsjednika dr. Franju Tuđmana u Barcelonu. U maniri velikog glumca kakav je nekad bio, a kažu godinama kasnije i ostao, Antun Vrdoljak je pred novinarima okrenuo broj i pozvao predsjednika na finale. Došao je, čestitao našim dečkima kasnije u svlačionici, a nekoliko dana kasnije organizirao i večeru za osvajače medalja, košarkaše, koji su na toj večeri imali, poput Amerikanaca, tretman rock zvijezda i Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića, koji su bili donekle u drugom planu. Bili su i svi akreditirani hrvatski novinari, nitko tako nešto nije želio, nije mogao a i nije imao pravo propustiti. Na ulazu u najpoznatiji riblji restoran u Barceloni smo se pozdravili s predsjednikom, koji je za sve nas imao samo jedno pitanje.

Tuđman i Dinamo

- A jeste li obavili svoju zadaću?

Neki su mislili da se zadaća odnosi na izvještavanje s Igara, međutim, dr. Tuđman je govorio o odlasku na glasovanje, za koje su neki znali da će se dogoditi jer je Vrdoljak sve pokušao organizirati u Olimpijskom selu. Što mu, čini mi se, nije baš uspjelo jer sportaši nisu baš dobili dopuštenje za takvu organizaciju.

Večera je bila zanimljiva i vesela, a da bi protekla u veselom tonu, pobrinuli su se i neki novinari. Primjerice, moj dragi prijatelj Tomislav Židak, koji nije imao kočnice kad je želio nešto pitati, bez obzira na to tko sjedio preko puta. Pa je tako u jednom trenutku upitao predsjednika hoće li i kada vratiti ime Dinamo? Nisam bio za stolom tada, ali znam da je predsjednik odgovorio samo s dvije riječi. “Nikad, nikad”, a pritom je i nekoliko puta udario šakom po stolu.

Bili su to lijepi dani velikih Olimpijskih igara koje su otvorile vrata Hrvatskoj. Bile su to Igre koje nismo samo mi pamtili, već i mnogi drugi sudionici koji nisu morali osvojiti zlatnu medalju za kompletnu sreću.

Poput, recimo, košarkaša Litve koji su žestoko proslavili svoju broncu. Na pobjedničkom postolju ih je bilo jedva pedeset posto. Došli su oni koji su mogli normalno hodati i nosili su, naravno, fotoaparate da bi obilježili taj događaj. Oni drugi, uključujući i izbornika, čini se, malo su previše popili pa nisu mogli ni teturajući do postolja i medalje.

Sjećam se da mi je Danko Cvjetičanin ispričao zgodu iz Sela kad je u neko gluho doba noći susreo velikog Arvidasa Sabonisa, koji je valjda lutao za još kojim pićem. I tako riječ po riječ, bilo je ono legendarno “daj mi pet”, međutim, Sabonisu to baš nije dobro išlo, jednostavno se srušio pokraj klupe.

Duet snova

Bile su to Igre koje ćemo pamtiti po duetu snova rođenom u raju, svojevrsnom himnom Olimpijskih igara, pjesmom Barcelona, Barcelona, duetom velike operne pjevačice Montserrat Caballe i Freddieja Mercuryja, za kojeg gospođa nikad nije čula, ali kad su joj pustili jednu njegovu pjesmu, prvo što je rekla...

- Dovedite ga, dovedite ga odmah.

Tenisači su ostavili, naravno, velik trag u Barceloni, i ne samo Barceloni, o tome nešto možete pročitati i iz sjećanja Gorana Ivaniševića. Puno sam puta pisao kako je došao do bronce pobjede nad Francuzom Fabriceom Santoroom uz spašene dvije meč-lopte, ali rado se sjetim druge priče. O trijumfu Borisa Beckera i Michaela Sticha u finalu parova. A to nije bilo baš lako jer Becker i Stich nisu bili u najboljim odnosima, zapravo, nisu uopće razgovarali. No, sve je to na vrlo zanimljiv način pomirio Nikola Pilić, koji je tada vodio njemačke tenisače, a to objasnio vrlo jednostavno.

- Kad sam bio s Borisom, rekao sam mu, “da nije bilo tebe, ne bismo pobijedili”, a sve sam to ponovio kada bih razgovarao sa Stichom. I tako su jedan i drugi bili u uvjerenju da su upravo oni tvorci tog velikog uspjeha.

Bile su to Igre na kojima je dominirao bjeloruski gimnastičar Vitalij Ščerbo, koji je osvojio šest zlatnih medalja, četiri u jednom danu, rekord koji je kasnije izjednačio Michael Phelps, da bi ostvario rekord svih rekorda sa 8 zlatnih medalja u Pekingu.

Četiri godine nakon atletskog skandala u Seoulu i pozitivnog nalaza, kojim je Ben Johnson izgubio zlato na sto metara, zlato i ugled, kralj sprinta bio je Linford Christie, plivačka zvijezda Rus Aleksandar Popov s pobjedama na 50 i 100 slobodno.

Košarkaški san

No, mi smo se uglavnom bavili našim sportašima, a manje nas je zanimao svijet, što je donekle opravdano i logično. Hrvatski sportaši prvi su put izašli na veliku scenu da bi tamo čvrsto zagazili sve do posljednjeg velikog nastupa u Rio de Janeiru, koji nas je uzdigao još jedan korak dalje s deset medalja od kojih pet zlatnih.

Prošlo je 25 godina od Igara u Barceloni. Dražen Petrović otišao je u legendu, otišao je u legendu i moj dragi prijatelj Tomislav Židak, kojem se ispunio san, njega i brojnih fanova Modrih. Dinamo je opet Dinamo. Na žalost, Freddie Mercury umro je prije nego što su Igre u Barceloni uopće i počele.

Sportske novosti su u Barceloni bile zastupljene u mladosti, talentu, a i iskustvu. Od najmlađeg Marija Zorka do Tomice Židaka i mene, koji sam bio najstariji. Mario je danas glavni urednik Sportskih novosti, Tomislav Židak je veliku novinarsku karijeru doradio odlaskom u Jutarnji list, gdje je briljirao bez obzira na to je li pisao o nogometu, Dinamu, reprezentaciji, a to su mu vjerojatno bile najveće ljubavi, ili je na olimpijskim igrama jednako dobro to znao opisati i napisati ako je otišao popratiti odbojku na pijesku, hokej na travi ili preponsko jahanje. Bez obzira na to kako su izgledale te djevojke na pijesku, u njegovim su tekstovima uvijek bile ljepše nego što bi ih obični čitatelj mogao zamisliti. Davno prije nego što je postao vrhunski pisac i nogometni analitičar, Tomica je volio konje i tako kad se prisjetim Barcelone, prisjetim se jednog njegova briljantnog teksta o nastupu Hermanna Weilanda, koji je nastupio za Hrvatsku, ne baš uspješno jer je uspio porušiti gotovo cijeli parkur. Ali moj dragi Tomica je imao razumijevanja za konja i završio tekst s dvije riječi.

- Sirota životinja.

Ja sam ostao vjeran Sportskim novostima, već sam nekoliko godina u mirovini i s daljine ponekad se dotaknem sporta, koji je obilježio i moju novinarsku karijeru, tenis više, košarka nešto manje. No kad se sjetimo Barcelone iz ‘92, sjetit ćemo se da su prošle 22 godine od posljednje hrvatske velike medalje. Košarkaške medalje. Bilo bi krasno kad bismo 25 godina nakon Barcelone na Prvenstvu Europe ostvarili taj san koji traje više od 20 godina. San koji se zove medalja, bilo kakva medalja.