Otišle su tiho i bez ikakvih očekivanja. Ne zato što živimo u vrijeme koronavirusa, tako smo naše rukometašice na Europska prvenstva ispraćali već niz godina. Na posljednja dva bile su posljednje od 16 reprezentacija. O plasmanu na olimpijske igre ili svjetska prvenstva mogli smo tek maštati...
Nisu to nažalost bili slučajni rezultatski neuspjesi. Oni su bili tek logična posljedica tretmana ženskog rukometa, odnosno kompletnog sporta u Hrvatskoj. U državi imamo samo Podravku u kojoj su igračice profesionalke. Stavimo li na stranu inozemne igračice, doći ćemo do istine da u Hrvatskoj imamo 10-tak igračica koje žive od rukometa. S tim da čak i u toj Podravci nemaju adekvatne uvjete za rad, jer Podravka nema na raspolaganju dvoranu u kojoj može normalno trenirati. Tamo djevojke treniraju samo u terminima koje nisu zauzele škole.
U Hrvatskoj doduše postoji još jedan klub - zagrebačka Lokomotiva - u kojem djevojke rade kao da su profesionalke, iako su im primanja amaterska. Uglavnom, s jednim profesionalnim klubom te s još jednim ozbiljnim teško će itko u svijetu raditi veliki posao na parketu. Koliko god talenta imao...
Hrvatskoj se na Europskom prvenstvu u Danskoj puno toga poklopilo. Najprije jedna sjajna generacija igračica koja je dugo igrala zajedno, koja se odlično poznaje i koja ima kemiju bez koje ni jedna reprezentacija na svijetu ne može napraviti rezultat. Ne samo rukometna. Poklopilo se i da je koronavirus puno toga poremetio, mnogi rade u ipak nenormalnim uvjetima, a kada su stvari van nekakvih protokola, onda i reprezentacije iz drugog reda mogu dobiti priliku. Koju smo mi objeručke i na fenomenalan način prihvatili.
I zato djevojke na čelu s izbornikom Šoštarićem zaslužuju samo riječi pohvale, nevjerice i divljenja.
Međutim, Europsko prvenstvu u Danskoj je završeno, naše će rukometašice još dva, tri tjedna uživati u lovorikama i pohvalama, ali nakon toga slijedi povratak u stvarnost. U traženje slobodnih termina u dvoranama, u financijsku neimaštinu, u nedostatak mnogih pratećih sadržaja koje bi danas svaki profesionalni sportaš morao imati kako bi mogao pratiti kolege u svijetu.
Hrvatska je 2018. u Rusiji osvojila nezaboravno nogometno srebro, naše je igrače na ulicama gradova dočekalo više od milijun presretnih ljudi, obećavale su se brda i doline za boljitak nogometa, ali ako ćemo danas - više od dvije i pol godine kasnije podvući crtu - nismo dobili gotovo ništa. Nismo doduše ostali ni previše iznenađeni, jer da smo pobrojali sva obećanja upućena sportašima i ljudima iz sporta otkad je hrvatske države, malo bi nam bila i knjiga od tisuću stranica. A na arak papira stalo bi ono što je doista i napravljeno.
Naše su sjajne rukometašice u Danskoj na fantastičan način demonstrirale sportski talent, ali i jednako velike osobine mladih, zdravih i poštenih djevojaka koje su osmijehom i borbenošću oduševljavala i članice ostalih reprezentacija. Djevojke su pokazale da itekako i znaju i mogu. Međutim, ako želimo da slične rezultate proslavljamo i na idućim velikim natjecanjima, onda se kao država moramo drastično promijeniti.
I shvatiti da je sport previše važan da bi nam bio pri dnu važnih prioriteta.
Ne samo zato što su nas rukometašice u Danskoj ponovno ispromovirale na fantastičan način kakav niti jedna turistička zajednica u svijetu ne može nadmašiti. Zbog naših će djevojaka u sljedećih nekoliko mjeseci tisuće djevojčica nahrliti u rukometne dvorane, jer će i one htjeti biti poput Ćamile, Tee, Larise, Dore... Sve će one izabrati rukomet i sport umjesto lagodnih kafića i provoda. I najviše zbog njih - a onda i svih nas koji imamo djecu - trebali bismo spoznati važnost i vrijednost takvih životnih izbora.
Rukometašice su svoje napravile, na potezu je država. Koja napokon mora podvući crtu i reći što doista želi od sporta...