Bravo, Šoka! Radi i živi rukomet 28 sati dnevno, a mogao je komotno reći ‘hvala‘ ili prihvatiti veću lovu

Kažu da Mađarska ima ponajbolju žensku ligu u Europi. Zvali su ga u Mađarsku, on je rekao ne, jer nije to bilo ono što trener njegove vrijednosti zaslužuje, makar je financijski nemjerljivo s ovim što ima danas. Želi i dalje graditi Hrvatsku kakvu je zamislio, dok mu skoro pa nitko nije vjerovao, dok smo se valjali po dnu, dok su mnogi naricali, a on radio i čekao svojih pet minuta.
Ostao je u Lokomotivi. A Lokomotiva je klub u kojem novca baš i nema, pa svake godine ode poneka igračica, uglavnom najbolja, recimo Penezić, Debelić, Ježić, Pijević, sada Lara Kalaus... A Lokomotiva je polazna točka nove sjajne faze hrvatskog rukometa. To je lako zaključiti, kao i činjenicu da novac u njegovim rukama postaje zlato, a ne samo sredstvo za plaćanje računa.

Ode mu najbolja igračica Lara Kalaus u najvećeg konkurenta u ligi. Ode mu Paula Posavec u Krim u Ligu prvakinja, ode mu Kristina Prkačin, koja je prerasla klub, u Njemačku, ozlijede se Tena Japundža i Antonija Čivljak. To je pet reprezentativki s posljednjeg Eura na kojem je Hrvatska reprezentacija osvojila broncu, pet igračica udarne postave Lokomotive.

Zovem ga uoči sezone i kaže:

"Čuj, to je uvijek ista priča. Niš‘, doveli smo neke klinke pa ćemo graditi neke nove situacije. Znaš, u repki bi bilo dobro nadograditi vanjske, imam nešto u juniorkama, imam tu cure od metar devedeset, polako ćemo im dati priliku. Pa naći alternacije za sve one koje nas danas nose..."

I radi on tako i šuti, gleda on tako protivnike. I onda dođe u Koprivnicu na derbi kada nitko ne očekuje ništa od Lokomotive u tom stanju u kojem objektivno jest u odnosu na prošlu sezonu, i "razvali" Podravku čak 8 golova razlike, kao nikad ni u najvećim danima Lokomotive. Vjerojatno će se i u Koprivnici složiti da je moglo biti i puno više da 15 minuta prije kraja nije počeo uvoditi neke klinke, da i one vide kako je to igrati derbi, pa neka Malec izgubi pet lopti, a on ne veli ‘dobro je‘ nego "vidiš, tako se ne smije, moramo to popraviti". I popravlja.

I onda gledaš utakmicu i po tko zna koji put vidiš da je Stela Posavec kompjutor i po tko zna koji puta i čudiš se, kako to nitko osim njega ne vidi. Onda skužiš da je Ana Marija Gavrić izrasla u ekstra šutericu, pa skužiš da je neka Tena Petika, koju su prekrižili, svojom visinom postala pravi "bu bu" obrane kojoj Podravka ne može ništa, pa se onda pojavi neka mala na desnom krilu, Lara Burić kažu da se zove, koju nitko nije vidio dosad, koju je doveo iz Sesveta, pa skače s pozicije, utrčava, puca skok šuteve i pitaš se "mala, di si bila do sada?".

Pa, vidiš da Ines Lisjak može biti ozbiljan pivot za budućnost s rolama obrana - napad, pa onda vidiš da je Lucija Bešen stasa u vrhunsku golmanicu nakon dugog staža, da je Andreja Šimara od drugog postala prvo lijevo krilo, vidiš da Terezija Ćurić uvijek kada dobije priliku odigra top.

I svašta vidiš i zaključiš - čovjek radi, ne priča, ne plače, ne traži problem u drugima, ne traži alibi bilo koje vrste, ne pita za skupa pojačanja, a mnogima na najbolji način pokazuje što ustvari znači biti trener i vjerovati da kod kuće ima pravog materijala. To treba hrvatskom rukometu. Ne u riječima, nego u djelima. Pa s tim materijalom zada Podravki zadatak kojeg znatno skuplja ekipa od Lokomotive ne može riješiti u 60 minuta.

I zato je, po tko za koji puta, Nenad Šoštarić zaslužio ekstra dugi aplauz. Šoka radi rukomet, živi rukomet 28 sati dnevno, uči cure, daje im priliku i kaže "ako budu slušale i ne budu pomislile da su napravile tko zna što, ako budu spremne učiti i raditi, bit će još puno puno bolje". A mogao je na kraju prošle sezone komotno reći "hvala, ne bih više, samo bih bio izbornik". Mogao je komotno prihvatiti ponudu iz Mađarske za puno veću lovu, mogao je zaplakati da nije dobio adekvatne zamjene za Laru Kalaus i Stelu Posavec u prvom redu, no ni za čim od toga svega nije posegnuo.

I to hrvatski rukomet u cjelini mora jako puno cijeniti, pa usudit ćemo se reći i puno više nego što cijeni dosad, makar se po pitanju Šoke situacija popravila na bolje, vidljivo. Zato je Šoka u ovom trenutku za hrvatski rukomet puno više od običnog trenera i izbornika. Sve je svojim radom rekao... Polako i sigurno i u skladu s hrvatskim realnostima.

I zato samo želim dugi pljesak za Šoku na Zametu kada u četvrtak dođe Ukrajina. Zaslužio je!