I on dolazi u Ulcinj?! Moram ga vidjeti, od tog sam čovjeka toliko toga naučio, bio mi je jedan od trenerskih uzora, govorio je nedavno Lino Červar u zračnoj luci u Ljubljani gdje se skupila hrvatska delegacija, koja je odlazila u crnogorski Ulcinj na "Mundijal prijateljstva", koji već četiri godine organizira sportski zaljubljenik Pavle Pepđonović okupljajući sportaše starijih generacija iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Taj je čovjek stvarno došao u Ulcinj, te su njih dvojica tijekom prve večeri susreta satima sjedili za stolom i pričali - pričali su, naravno, o rukometu. Taj je čovjek Zoran Tuta Živković.

Zoran Tuta Živković

O rukometu su satima pričali Červar i Živković, sa Živkovićem smo u Ulcinju dugo o rukometu pričali i mi. Naravno, glavna je tema bio rukomet na našim prostorima, ali i ono što se danas događa u rukometnom svijetu kojeg "Tuta", premda u rukometnoj mirovini i u dobi od okruglih 80 godina, i dalje pozorno prati.

- Za današnji se hrvatski rukomet malo toga treba reći. Već punih 35 godina nakon raspada bivše zajedničke države, Hrvatska je jedna od najuspješnijih rukometnih zemalja. Uzeli su dva olimpijska zlata i jedno svjetsko uz još pregršt drugih medalja. Drago mi je da je netko na dobar način nastavio ono što se nekad zvalo "jugoslavenska škola rukometa ", koja je još uvijek na cijeni u cijelom svijetu bez obzira što se u svim bivšim YU zemljama nije održala na jednako uspješan način. Slovenci su također dosta visoko; ostali su, nažalost, nešto slabiji iako je i Srbija, dok sam je, između ostalih ja vodio, u drugoj polovici 1990.-ih osvajala neka odličja.

Posvemašnji pad

Koji je tome razlog? Hrvati su osim u rukometu, uspješni i u nogometu, Srbi u košarci i odbojci, Slovenci u svemu pomalo...

- Mi smo u doba zajedničke države u rukometu postizali sjajne rezultate, nastala je velika razlika između današnjih vremena i onih tada. Nakon raspada države, ta poznata "jugoslavenska škola rukometa" nastavila je s radom u Hrvatskoj i dijelom u Sloveniji. U ostalim "republikama" nije išlo tako glatko i dobro, teško je odrediti zašto. U Srbiji, u tom trenutku SRJ, bilo je također nekih uspjeha, ali je onda stalo. Dok sam ja bio izbornikom, pobijedili smo Hrvatsku tri puta u nekim velikim utakmicama. Uvijek ima igrača, ali Srbija je pala opet u posljednje vrijeme. Previše se mijenjaju treneri, drugo, struka je dosta popustila u odnosu na "veliku Jugoslaviju". Loše se radilo s trenerima kojih nije toliko kao nekada. Nekad smo imali desetak odličnih klubova u cijeloj zemlji, a svaki od trenera koji je tada u njima radio mogao je biti selektor reprezentacije...

Zoran Tuta Živković

Zagreb je 1990.-ih bio dvaput prvak Europe, igrao još četiri finala, Celje je jednom bilo prvak Europe (2004.), Vardar dvaput:

- Nekad je svaki onaj klub koji je bio prvakom Jugoslavije, bio legitimni kandidat za prvaka Europe. U finalima Lige prvaka, tadašnjeg Kupa prvaka igrali su Partizan Bjelovar, Medveščak, Borac Banja Luka, Metaloplastika, Slovan Ljubljana, Proleter Zrenjanin. Jugoslavenska je liga tih 1970.-ih i 1980.-ih bila najjača u Europi. Svi su klubovi tada dobijali pozive da gostuju u Francuskoj, Danskoj, Japanu, po cijelom svijetu. Imali smo taj "Trofej Jugoslavije" na koji bi dolazilo i po nekoliko tisuća trenera na seminare, to je bilo nevjerojatno. Učili smo cijeli svijet rukometu. Radilo se fenomenalno. Nažalost, nismo nastavili odgajati trenere, Hrvatska je u tome izuzetak, ipak je imala Velimira Kljaića, Zdravka Zovka...i to je donosilo rezultate, zatim je došao Lino Červar...

Lino je pobjednik

Červar s kojim ste dugo "divanili" i pričali o rukometu kao jedinoj pravoj ljubavi:

- Nemam što reći, Lino je bio prvak svijeta i olimpijski pobjednik. Znam ga dobro, poznajem njega i njegov rad, napisao mi je u posveti u svojoj knjizi da sam mu bio uzor. "Alal mu vera". Svašta se govorilo i pisalo o njemu, kritiziralo ga se i kad je bio na vrhu; to je neetično jer je jedan od rukometnih "besmrtnika"...

Ako je Lini "Tuta" bio uzor, i Živković je kao igrač i trener imao svoje uzore...

- Sve što sam znao i znam naučio sam od Ivana Snoja i Vlade Stenzela. Snoj je bio gospodin, analitičar, pedagog, za mene najbolji selektor svih vremena. Stenzel je pak bio vrijedan, drzak i "bezobrazan". Snoj ga je držao pod kontrolom. Snoj je za mene uvijek broj jedan, a Stenzel broj dva. Oni su bili moji učitelji, ali sam s vremenom modificirao njihove metode rada i sam sebi bio učitelj. Uvijek sam se volio nadmudrivati s protivnicima i igrati se, to je moj život. Uvijek sam volio pobjeđivati, takav sam, takav sam i danas kad kartam remi, to mi je uvijek bila vodilja u životu.

A "Tuta" je bio u pobjedničkim timovima, kao i grač i kao trener...

- Uzeli smo olimpijsko zlato 1972., zatim i ono 1984., svjetsko prvenstvo 1986. Igrao sam, bio pomoćnik i izbornik. Ona generacija iz 1972. je bila nešto posebno. Mi se i danas stalno okupljamo jednom godišnje - bili smo i jesmo kao braća. Nedavno smo bili kod mene u Nišu, sastajali smo se i u Bjelovaru, Banja Luci, Njemačkoj...Nedavno je na Zlatiboru priznanje za životno djelo dobio Hrvoje Horvat, a takvo nije dobio u Hrvatskoj. Bio je velik sportaš, bio nam je kapetan, "strašan" lik...

Lino Červar

ORGANIZATOR

Horvat nam se jednom prilikom pohvalio zlatnim satom koji je dobio od Josipa Broza Tita:

- Svi imamo zlatne Schaffhausen satove koje nam je dao Tito. Da mi je u tom trenu netko nudio kuću za taj sat, ja ne bih pristao. Ja tu medalju i taj sat i danas čuvam kao najveće bogatstvo. Tito je bio fenomenalan lik, gledao je naše utakmice i cijenio to što smo radili...

Živković je i danas u tim vremenima, do u detalje se sjeća SP-a 1986. u Švicarskoj kad je Jugoslavija pod njegovim ravnanjem osvojila zlato:

- Dosta sam toga u karijeri kao trener osvojio, radio u Kuvajtu, Egiptu, Tunisu... Ipak, te 1986. mi smo igrali najbolji rukomet, bolji nego Ivano Balić i njegova ekipa u Portugalu 2003. i Ateni 2004. Igrali smo sedam utakmica i upisali sedam pobjeda. SSSR je bio svjetski prvak, DDR je ranije bio olimpijski pobjednik, a mi smo ih još u grupi "smazali". Sovjete sa četiri, DDR s dva razlike, to je bio svjetski vrh. Najteže je s DDR-om, a zatim smo se prošetali do zlata...

Velike promjene

Tad je "rukometna karta svijeta" drugačije izgledala..

- SSSR je bio vrh, bivši DDR također, njihovi su igrači bili kao vojnici. Rumunjska je u to vrijeme četiri puta bila prvak svijeta, ne znam što se dogodilo s njihovim rukometom danas. Imaju neke klubove s malim uspjesima i to je sve. Današnja Rusija pati zbog politike, a imali su moćne igrače i trenere i velike uspjehe. U novije doba godinama su bili najbolji Francuzi, sad su to pak Danci. Rukomet se promijenio, Skandinavci nas sada možda gaze, ali nas i dalje poštuju. Rukomet je postao puno više fizički, manje je tehničko taktičkog nadmudrivanja, više se radi pojedinačno na fiziku. Igra se brže, više je napada, ritam je jak i zato u rosteru ima po 16 igrača...

Ima li i neki drugi problem zašto smo realno pali, posebno u zadnjih desetak godina u kojima je Hrvatska uzela "samo" europsku broncu 2016., europsko srebro 2020. i svjetsko srebro 2025.?

- Kod nas je u svim zemljama bivše YU trenerska struka marginalizirana. Mnogi koji vode sport nemaju pojma. Ja sam u svoje vrijeme uz sebe imao Stručni savjet iz svih republika. Morao sam im dati plan rada i sastav ekipe. Pitao bih ih što misle, oni bi davali savjete, ali ja sam sve vodio. Bilo je problema i razmimoilaženja mišljenja, ali su rezultati pokazivali da se dobro radi. Recimo, u Hrvatskoj i svemu odlučuje Zoran Gobac, čovjek koji je čuda napravio u hrvatskom rukometu. Ali, ne može niti on sam; također, mišljenja sam da je u zadnje vrijeme promijenjeno previše izbornika.

Zoran Gobac

GORAN MEHKEK Cropix

Kad smo kod Hrvatske, Gopca, Zagreba... što je s RK Zagrebom, koji kaska za najboljima, a bio je godinama vrh:

- Nažalost, ne može Zagreb danas biti kao Berlin, Magdeburg, Pariz, Barcelona. Gledam i pratim i dalje sve. Zagreb posljednjih godina odigra neke genijalne utakmice, ali ne radi to u kontinuitetu. Ne znam, prečesto se i tu mijenjaju treneri i premalo je "love" unutra, a danas samo novac odlučuje u sportu. Zagreb ne može financijski parirati najjačima...

Ako ste vodili po vama najbolju momčad, onu iz 1986., koji je najbolji pojedinac iz naših prostora?

- Ne može nitko reći koja je najljepša žena, svatko ima svoj izbor, no po meni je najbolji bio Veselin Vujović, tu su odmah Ivano Balić, Petar Metličić, Patrik Ćavar... Mirza Džomba je bio fenomenalan... Od mojih golmana to su Mirko Bašić i Zlatan Arnautović.

Od margine do sile

Vječna dilema koju forsiramo u Hrvatskoj - tko je bio bolji - Ivano Balić ili Nikola Karabatić?

- Ipak Nikola Karabatić jer je moje "dijete". Doveo sam mu oca u niški Železničar da bude golman, tamo se oženio i Nikola se tamo rodio. Otac Branko bio je iz Trogira. I u Francusku sam ga odveo. Francuzi su tražili od mene da dovedem bilo koga da bude igrač i trener. Ja ću, rekao je tada Branko, otišao je u Francusku gdje se rodio Luka. Branko mi je i u Tunisu bio pomoćnik, trener golmana.

Ivano Balić i Nikola Karabatić

JOSKO PONOS/CROPIX Cropix

Zašto je i kako Barcelona iskočila kao najtrofejniji svjetski klub?

- Novac je tu presudan, uvijek su dovodili najbolje igrače iako nemam nimalo lijepo mišljenje o njihovim trenerima koji su "preplavili" Europu i svijet. Iako, sad je Magdeburg iskočio i osvaja naslove. Füchse Berlin je bio blizu prošle godine i bit će opet. Ipak, najveće mi je razočaranje mađarski Veszprem. Oni imaju novac, najviše troše i nikad ništa ne osvoje, uvijek ostanu kratki.

Kako su Francuzi od marginalaca postali prva svjetska sila?

- Nisu imali ništa, a sve su naučili. Pola im je igrača iz afričkih zemalja koje su im bile kolonije. Nemaju poštenog trenera, imaju Patricea Canayera, koji je dobar trener. Sadašnji izbornik Guillaume Gille nema pojma. Imaju najbolji sportski sustav na svijetu i već u srednjim školama stvaraju sportaše. Mi ga, nažalost, nemamo. Oni sve rade masovno, imaju preko milijun "rukometaša".

Rukomet je europski sport, ali se širi, to je dobro za rukomet:

- Jači je trenutačno u Europi nego košarka. Afrika grabi velikim koracima. Neću se hvaliti, ali ja sam u Egipat, koji je najbolji izvan Europe, doveo 6-0 i 5-1 obranu, oni su dotad igrali "divljaka" 3-3. Uzeli su našu školu. Sad imaju još bolju momčad i igrače iz najboljih europskih klubova. Dobili su i Hrvatsku, nisu šala. Kad sam se 2001. vratio s njima sa SP-a na kojem smo dobili Ruse u četvrtfinalu i u polufinalu izgubili od Francuza, milijun ljudi nas je dočekalo. "Ludi" su za rukometom, dvorane su im pune...

Još jedna "vječna tema" - rukometna pravila?

- Uvijek ima dilema i rasprava. Čini mi se da ovaj VAR nije loš, ali se trenerima mora omogućiti da traže provjere nekoliko puta tijekom utakmice. O tome treba razmisliti da se i na taj način učini da suci što manje odlučuju...