Ima takvih godina. Kada misliš da ništa nije dobro, da sve tone, nešto se dogodi, neko čudo i sav trud u životu, sva kvaliteta koju imaš dođu do izražaja. Domagoju Duvnjaku baš je takva bila 2020. godina. Nije čest slučaj da sportaši iz kolektivnih sportova pobjeđuju, ali to je samo dokaz da moraš biti i puno bolji da bi u takvim stvarima uspio. Nakon Ivana Balića 2007. godine Hrvatska ima drugog rukometaša na čelu najboljih sportaša. Ushićen je Domagoj ovih dana u hladnom Kielu, u situaciji u kojoj je neposredno izašao iz borbe s koronavirusom koja je kaže bila više nezgodna nego opasna, jer ga je dva tjedna prikovala za krevet. Ali Lucina vitaminizacija i Rokov pogled digli su na noge i godinu će završiti rukometno, a onda se svi nadamo da će sljedeću nastaviti u svom stilu u Egiptu.

Dakle, Domagoj Duvnjak najbolji sportaš Hrvatske za 2020. godinu?

- Jedna velika čast i ogroman ponos je biti u društvu svih najboljih vrhunskih sportaša koje je dala Hrvatska. Najbolji sportaš je svoje zemlje je – ostvarenje jednog sna. Puno sam nagrada i pehara u karijeri dosad dobio, ali ova se ne da usporediti niti s jednom drugom. Ova mi je definitivno najdraža..

UROS HOCEVAR/KOLEKTIFF

Otac me puno naučio

Bila je vrlo jaka utakmica?

- Imamo puno vrhunskih sportaša, koji ostvaraju fenomenalne rezultate na najvišoj svjetskoj razini. Vidio sam konkurenciju i mogu reći da je strašna i da kome god da je otišao ovaj naslov ne bi bilo nepravedno. Kada pobijediš u takvom društvu to ti još više znači. Drago mi je da sam uspio, jer to pokušavam dugi niz godina. Rano sam krenuo u sve to, dugo trajem. Pokušavam biti najbolji što mogu. Puno tu sreće treba u životu da te zaobiđu ozljede… Imao sam problema s koljenom prije dvije godine, ali gurao sam, nisam se predavao. Vratio sam se, vratili smo se kao tim i to je ono što ljudi prepoznaju. Zahvala za sve ovo ide u prvom redu mojim suigračima, trenerima, ljudima koji su me podržali, učinili boljim i koji prate sport, vole, posebno one koji vole rukomet. Naravno da je u svemu tome obitelj na prvom mjestu, jer oni su uvijek uz mene i bez njih sigurno ne bih uspio.

Imate jednu specifičnu crtu, nikad ne gubiti živce. Uvijek maksimalno poštujete odluke trenera, momčadi, premda se uvijek vjerojatno nekad nije lako složiti baš sa svime?

- Tu osobinu mi je usadio moj otac Ivo. S njim sam krenuo na rukomet, puno naučio. Kad si mlađi glava ti je sto na sat, svašta misliš, ali kada si iskusniji shvatiš da si dio momčadi, da je trener u toj momčad onaj koji donosi odluke koji je najodgovorniji i jednostavno slijediš ono što je zamislio za ostvarenje najboljeg rezultata. U konačnici trener je taj koji je najodgovorniji, jer ako nešto ne štima on je prvi taj koji snosi posljedice. Naučio sam uz oca te stvari posebno cijeniti i on je trener.

Nevjerojatna je bila ova 2020. godina?

- Jako čudna godina, puno je ljudi izgubilo najmilije, puno je bolesti, straha. Ljudi su izgubili poslove, samim tim izgubila se kvaliteta života… A eto moram biti iskren, meni je ovo bila posebna godina… Napravilo sam puno s Kielom, s reprezentacijom, rodio mi se sin i kakva god da jest ja ću tu 2020. pamtiti cijeli život.

Sjetite li se siječnja i Eura?

- Fenomenalan uspjeh, ljudi su nas nosili u Grazu i Beču. Nažalost, ja još uvijek smatram da smo trebali pobijediti u finalu protiv Španjolaca. Boli me, ali nakon deset godina smo se vratiti u finale i bili smo sretni i ponosni.

ANTE CIZMIC/CROPIX

Vratili naslov

I nije to bilo sve?

- Bundesligu smo osvojili nakon pet godina, vratili smo naslov u Kiel što je u Njemačkoj najbitnija stvar. Definitivno smo trebali to dovršiti na terenu, ali tako je tako. No, vjerujem da bismo mi i to uspjeli da se trebalo. Nakon toga došao je drugi MVP naslov Bundeslige, sedam godina nakon što sam isti ponio u dresu Hamburga. Pa se rodio Roko, napreduje, kažem za mene godina iz snova.

Igranje pred praznim dvoranama je posebnost godine?

- Da je lako, nije. Čuješ svaku riječ. To nije isti sport, ali ne možeš ništa napraviti, samo se nadati da će se ljudi moći vratiti… ¸Mi u Kielu imamo stalnih 10.000 gledatelja. Neki dan smo se pripremali za derbi protiv Löwena i gledamo video, a bila je to zadnja utakmica pred lockdown s njima baš, strašna atmosfera. A neki dan nikoga, žive duše… Strašno je to za sportaša.

Dosta oscilirate ove sezone, ali ipak se držite vrhova?

- Puno je utakmica, ogroman je napor. Ova korona je sa svojim izolacijama poremetila puno toga u treninzima, ritmu, igranju. Ne možeš u takvom okruženju biti stalno dobar. Svaku utakmicu želiš pobijediti, ali jednostavno nekad ne ide. Pa mi smo gubili doma od Nantesa, pa Wetzlar i to ne gol, nego te prospu 10 razlike. Ideš po utakmicu, tako funkcionira ova sezona… Puno je u svemu tome ozljeda prednjih križnih ligamenata, a sve zbog ritma, napora. Jako čudna sezona u kojoj se dogodi da odjednom dva – tri tjedna ne radiš ništa,a onda ideš dalje kao da se ništa nije dogodilo, a to je jako teško.

JONATHAN NACKSTRAND

Oporavak od korone

Kako ste vi preživjeli koronu?

- Nemam pojma, ulovilo me negdje oko 9. prosinca, ni sam ne znam kako i gdje. Dva tjedna se nisam maknuo iz kreveta, a oporavak ide pomalo. Sve preglede sam obavio nakon toga i srca i pluća i krv i svi nalazi su dobri, ali da sam svoj iskreno nisam. Ustvari, ne znam uopće što i koliko stvarno u ovom trenutku mogu. Igram pomalo, vraćam se, ne želim se buniti, jer ima i gorih stvari u životu, ljudi jako pate. Profesionalci smo.

I sada malo za promjenu Final four u Kölnu zakašnjeli od lipnja?

- Kao sportašu mi je drago igrati te velike utakmice, ali mogu prihvatiti i mišljenja drugih da to sada nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Dvije utakmice u dva dana protiv ekstremno jakih protivnika, mislim da nitko ne može reći što će to ispasti na kraju. Dat ćemo sve od sebe, pripremili se jesmo, ali da me pitaš sad kakav sam, to ti stvarno ne znam odgovoriti.

I onda prođe Köln i okrećemo se odmah SP u Egiptu?

- Okupljamo se 1. siječnja, imat ću 13 dana da se na neki način rekuperam i pripremim i da se u prvom redu vratim fizički na potrebnu razinu. U ovoj situaciji nikome nije lako, puno je bilo pauza, neigranja, povreda, trebamo biti jako strpljivi i polako ići do cilja. Veselim se da ćemo ponovo biti skupa i nadam se da ćemo napraviti dobar rezultat. Ova situacija je lutrija, to je jedino sigurno, jer ono što je danas sutra se može okrenuti na glavu. Zato bez velikih planova, polako…

Izbor sportaša godine

HANZA MEDIA

Prvo Japan

Društvo u Egiptu nije jednostavno, ali ni prezahtjevno?

- Društvo je takvo da je jako važno biti oprezan i maksimalno ga respektirati. Mi znamo kakvih smo problema imali s Katarom u prošlosti i to nam je sasvim dovoljan opomena. Naravno da smo protiv Japana i Angole mi favoriti, jer bi drugo bilo nelogično, ali taj Japan se priprema za OI, sigurno ima neku ideju kako napredovati i pokazati više. Treba znati da su bodovi za drugi krug jako važni, da je uvijek prvi cilj prenijeti 4 boda dalje, što bi sigurno omogućilo lakši posao u nastavku natjecanja. No, kažem, polako, prvo Japan. Vidjeli ste koliko je važan dobar start na Euru, naše su cure to savršeno pokazale onom pobjedom protiv Mađarske koja ih je digla do neslućenih razmjera. Njihovo zajedništvo, volja, inspiracija su i nama za Egipat. Bile su briljantne, tako hrabro ući u društvo u kojem nikad nisu bile i bez respekta pokazati da su bolji od mnogih, to je pothvat i drago mi je zbog tog našeg rukometa da je tako, da sada možemo reći da imamo i odličnu mušku i žensku reprezentaciju, što nije čest slučaj. Guramo jedni druge, to je sjajan osjećaj.

Tko će pobijediti u Kölnu?

- Nemam pojma. Mi smo u polufinalu s Veszpremom, PSG i Barcelona su drugi par. Tu je stvarno sve moguće. Dobar dan, inspiracija odlučit će najviše, ali napraviti to u dva dana bit će najteže. No, što je tu je, idemo pokušati. Tu smo Cindra, Štrlek i ja tko god uspije bit će super za naš rukomet.