Puno je vrijednih i lijepih golova postignuto u hrvatskoj rukometnoj povijesti, ali kada nekako vrtimo film dva se nameću kao posebnija i pogodna za mnoge sportske špice. Jedan se dogodio na Olimpijskim igrama u Ateni kada je Nikša Kaleb izveo akrobaciju - skok, okrenuta leđa, finta kroz noge, pa šut preko glave protiv poludjelog grčkog vratara Christopoulosa.

A drugi je svakako i najposebniji, jer je odlučio finale Kupa prvaka, jer je drugi puta u nizu donio naslov Zagrebu, a zabio ga je Iztok Puc. Tih čuvenih trenutaka rukometne povijesti uvijek se rado sjećamo, a dogodio se sasvim spontano, slučajno, u trenu. Naime, kod rezultata koji je prije tog zadnjeg šuta bio na semaforu, Zagreb je bio u lošoj poziciji, pred produžecima, a Puc na klupi, jer mu nije baš išlo.

Sušec je vrištao

No, vukao je Zdravka Zovka za rukav, želio je ući, vikali su i igrači s terena i u tom trenutku najbrže je reagirao Slavko Goluža koji je izletio s terena dok se čekalo izvođenje. Puc je dotrčao na poziciju. Neno Kljaić je napravio savršen blok i majstor Puc iz koraka je pogodio šut u suprotni donji kut što nije bilo nimalo lako protiv u tim trenucima sjajnog Petera Hoffmanna.

Božo Sušec je vrištao s komentatorske pozicije, kao prije njega Mladen Delić sa ‘Ljudi moji, je li to moguće’. Božo je vikao samo Iztok Puuuuuuc, a Puc se dao u bijeg pred suigračima koji su ga ubrzo u neviđenom slavlju dostigli. Vrijeme je isteklo, Zagreb se popeo na europski tron i taj trenutak je ostao za povijest.

A bila je to sezona kada je Zagreb obranio naslov prvaka Europe osvojen godinu dana ranije protiv Teke u Santanderu. Padali su do finala najveći rival Celje, pa skromni Makabi, iznimno opasna portugalska Braga, Vennisieux koji je bio reprezentacija Francuske koja će dvije godine kasnije otići na svjetski tron. A Wallau je u polufinalu izbacio Barcelonu. I bio siguran da mu nitko ništa ne može.

Dvorana prokišnjavala

U prvoj finalnoj utakmici u nikad punijoj Ledenoj dvorani Doma sportova vrijednih 22:17 za Zagreb. Ljudi kartaju 6 sati prije početka utakmice belu na tribinama, svi u bijelim majicama, nitko nervozan, a vruće za poludjeti. Nije greška, šest sati prije početka, jer trebalo je zauzeti mjesto.

U uzvratu juriš Nijemaca, žestoka borba na semaforu, Nijemci vode 22:17, ali onda ulazi Puc!
Nevrijeme u Frankfurtu, Festhalle koja je prokišnjavala kao hangar, povratak koji je obilježilo neviđeno ljuljanje zrakoplova koje nitko nije ni osjetio. Slavlje kakvo se ne pamti.

Finale Kupa prvaka 1992./93.

Prva utakmica, Zagreb 22 (10) - Wallau 17 (8)

ZAGREB Ledena dvorana Doma sportova. Gledatelja 12.000. Suci: Kijaško i Kiseljev (Rusija)
ZAGREB: Peribonio, Pušnik; Kljaić 1, Babić, Goluža 1 (1), Obrvan 1, Gudelj 4, Puc 1, Jović, Banfro, Ćavar 9 (4), Tomljanović 5 (1). Trener Zovko.
WALLAU: Hoffmann, Becker; Fuhrig 2, Kallman 4 (2), Scholtz, Kaufmann, Schoene 2, Baumann, Beuchler 5, Stoschek 1, Oster, Hackmann 3. Trener Brand.

Druga utakmica, Wallau 22 (11) - Zagreb 18 (9)

FRANKFURT Festhalle. Gledatelja 10.000. Suci Oie i Hogsnes (Norveška).

WALLAU: Hoffmann, Becker; Fuhrig, Kallman 6, Schwalb 5, Kaufmann, Schoene 5, Baumann, Beuchler, Stoschek 4, Oster 2, Hackmann. Trener Brand.
ZAGREB: Peribonio, Pušnik; Kljaić 4, Babić, Goluža, Obrvan, Gudelj 1, Puc 6, Jović 1, Banfro, Ćavar 5 (3), Tomljanović 1 (1). Trener Zovko.