Gotovo je, sada idemo do kraja: 'Ovakvu utakmicu još nikad u povijesti nismo odigrali'

Je li ovo moguće? Nisam siguran sanjamo li ili ne. Hrvatska je napravila čudo neviđeno, odigrala partiju kakvu još nikada u povijesti nije odigrala. Za knjige rekorda, rukometne udžbenike i trenere koji će ubuduće ovu utakmicu koristiti kao demonstraciju atomskog rukometa.

Nitko, baš nitko nije vjerovao da možemo proći u polufinale. Osim moje žene, koja mi je prije utakmice rekla da ih „sigurno imamo“. I igrača koji su odigrali utakmicu života. Svi ostali s kojima sam pričao nisu Hrvatskoj davali nikakve šanse. Da momci sada više ništa ne naprave, već su postali junaci. Ipak, sa samopouzdanjem kojim su se napumpali mogu otići i do kraja, na europski vrh. Više nema Francuza da nas zaustave…

Oduševilo me toliko stvari da ih je teško uopće izdvajati. Način na koji su naši od početka igrali obranu bio je fascinantan. Svaka čast Željku Babiću što je Stevanovića pretpostavio Aliloviću koji nije bio na nivou; odluka se pokazala kao pun pogodak. Njegove obrane su bile krucijalne u demoraliziranju poljskih napadača. Na početku prvog i drugog poluvremena bačeni su u crnu rupu iz koje se nisu uspjeli izvaditi. Naša obrana ih je zatvorila, letjela i pokrivala sve kanale prema golu, a kada je na to još stigla pomoć golmana, Poljska je ostala bez ideje.

Što se sprema domaćinima, moglo se naslutiti nakon što u prva dva, tri napada u drugom dijelu nisu uspjeli zabiti gol. Naše kontre su ih ubile u pojam, nisu znali gdje bi se okrenuli. Čak ni oni mali sudački poguranci nisu im mogli pomoći, kada su nam kod 23-10 oduzeli čisti pogodak i svirali prijestup. Možda to i nije bilo namjerno. Da su htjeli, suci su nas mogli „štopati“ od početka i puno više oštetiti. Uostalom, kod ovakvih pobjeda ludost se uopće baviti suđenjem.

Naša obrana je jedna polovica rapsodije, druga je bio napad. Marić briljantan, Slišković odličan, Čupić nakon ulaska sjajan, Horvat nezaustavljiv. A tek moj mali Manuel „di je majstor“ Štrlek… Eno ga 'di' je, leti s krila! Kopljar je bio dobar iako su ga opet tukli, i usprkos problemima s koljenom. Krenuo je i Šebetić, u pravi trenutak.

Ne sjećam se kada smo zadnji put prezentirali ovakav rukomet. Za prijašnje utakmice kritke su bile opravdane, ukazali smo na stvari koje nisu valjale, a izbornik i igrači pokazali su da uče na greškama, iskoristili tri dana pauze, posložili se u zadnji čas i reagirali perfektno. Pobijediti Poljsku na njihovom terenu pred 15.000 navijača, sa 14 golova razlike, ravno je znanstvenoj fantastici.

Svi rezultati su se poklopili i eto Hrvatske u polufinalu. Ovo me neodoljivo podsjeća na Portugal. S obzirom na način na koji su se vratili, dečki protiv Španjolske igraju bez ikakvog imperativa. Smatram da će biti favoriti jer Španjolci igraju puno sporije od momčadi s kojima smo se dosad susretali. Hrvatska je trostruko brža i dvostruko mlađa, ali i odmornija. Ako se barem približimo ovoj razini igre, bit ćemo u finalu.