Gledao sam pripremnu utakmicu sa Španjolskom u Poreču i na temelju onoga što sam vidio, kao i način na koji su trenirali te ostalih informacija, vjerujem da će dečki napraviti jako dobar rezultat u Egiptu. Dvije stvari su strašno bitne. Jedna je to što je naša reprezentacija jako dobra škvadra koja savršeno funkcionira zajedno, a drugo je to što su gladni rezultata. Već 13 godina Hrvatska nije osvojila medalju na Svjetskom prvenstvu. Kad te dvije komponente spojiš u jednu, one daju strašni zanos i emociju. Plus svo ono znanje i iskustvo koje imaju. Jako vjerujem u njih.
Kad god Hrvatska ide na veliko natjecanje, uvijek je tu varijanta medalje. No, jednu stvar treba naglasiti, ljudi možda ni ne shvaćaju koliko je to veliko, a to je kontinuitet Hrvatske na svim velikim natjecanjima. Od 2003. godine nismo bili plasirani ispod šestog mjesta. Druga priča je velika glad tih dečki za medaljama. Odigrali su prekrasno Europsko prvenstvo prošle godine, i dan danas žale što nisu osvojili zlato. Vjerujem da sve to mogu pretočiti u energiju koja će ih voditi do velikih ostvarenja.
Naša snaga je u obrani
U Duvnjaku imamo lidera u smislu igre u obrani i napadu, lidera na terenu u izvan njega. Ne znam ima li to bilo koja druga reprezentacija. Imamo vrhunske igrače u velikim svjetskim klubovima, individualna kvaliteta nikad nije bila upitna. No, njih čini velikima da igraju kao momčad, da nema gladi za samoisticanjem, već kroz igru uvijek u situaciju dovedu igrača koji je u najboljoj poziciji za šut. Također je od iznimnog značaja što jako kvalitetno možemo odigrati više vrsta obrane, to je također naša velika snaga.
Što se tiče suparnika u prvom krugu gledam ih s pozicije trenera i razmišljam kao i Lino; nikad nikog ne podcjenjuj, nikog ne precjenjuj. Japan se sa Sigurdssonom već tri godine sprema i za Olimpijske igre, imaju tehniku i brzinu, jako su potentni. Naravno, nema sumnje da smo kvalitetniji od njih. Angola je antropometrijski i motorički savršenstvo. Trče, skaču u vis kao da ih ne možeš uloviti, ali nemaju disciplinu igre ni u obrani, pogotovo u napadu. A to ne prolazi u vrhunskom sportu.
Katar funkcionira na principu kluba, stalno su zajedno. Tamo se doduše više u rukomet ne ulaže kao prije Svjetskog prvenstva, više su okrenuti prema nogometu i Mundijalu kojem su domaćini sljedeće godine. Nema tamo više toliko kvalitetnih igrača, ali kad pogledate prvu sedmorku, to je međunarodna momčad koja zapravo nema veze s Katarom. Vratar Šarić još je u vrhunskoj formi, važne su karike i Kubanci Capote te Marzo koji je prije bio jedan od najboljih u obrani Sportinga, ali u reprezentaciji je igrao samo napad. Ne tako davno Katar je bio drugi na svijetu i respekt mora postojati.
Kakve ćemo utakmice gledati na Svjetskom prvenstvu? Na svim velikim natjecanjima u početku zna biti i puno golova, ali se od četvrtfinala nadalje uglavnom sve svodi na malo golova. Sjetimo se našeg polufinala s Norveškom u Stockholmu prošle godine, kad je rezultat nakon dva produžetka bio 27:26.
Najbitnije je što prije ufurati se u filing ‘’nama je dobro, idemo napraviti najbolje što možemo’’. Naši igrači imaju znanje i iskustvo, tjelesno su pripremljeni, sad je vrijeme da to pretvore u igre i rezultate kakve i sami priželjkuju.
Rukometaši su u Egiptu u izolaciji koja ipak nije tako stroga kao ona kroz koju su morale proći naše rukometašice na Euru u Danskoj. One su se odlično snašle, u “balonu” su izgradile veliko zajedništvo koje ih je nosilo do bronce iako smo stvarno bili u specifičnim uvjetima. U mjesec dana smo svega dva ili tri puta izašli van iz hotela, doduše, u Danskoj je tih dana stalno bilo hladno i kišovito. Čovjek se navikne na sve, ali ne znači da ti to odgovara. Stvar je u tome tko će se prije adaptirati.
‘Poguranac’ za Egipat
Mi smo u hotelu morali nositi masku, jelo u restoranu uzimati u rukavicama, tek kad smo sjeli za stol mogli smo skinuti masku i rukavice. Kod njih je sloboda malo veća jer su stavljeni u resort gdje su isključivo momčadi, ali svodi se na istu priču. Ipak si na neki način ograničen, ali ono što je u svemu tome najvažnije je adaptacija i da to ne prihvate kao nešto negativno, nego da je pretvore u pozitivnu energiju i zafrkanciju, što su cure napravile jako dobro.
Po pitanju favorita uvijek se vrti priča u kojoj su Španjolska, Danska, Norveška, Hrvatska, Njemačka... Sad su Nijemci imali jako puno otkaza, ali sjetimo se da su u sličnoj situaciji osvojili Euro u Poljskoj, kad nitko nije vjerovao u njih. Za Francusku nisam baš siguran koliko mogu bez Nikole Karabatića i Prandija, lijevog vanjskog koji je također ozlijeđen. Dakle, u krugu favorita su Norveška, Danska, Španjolska i Hrvatska, ali neka nitko ne zaboravi ni Egipat. Igraju kod kuće i sigurno će imati ‘poguranac’, ali za sve ostale ekipe je dobro da se igra bez gledatelja.
Imao sam priliku uživo gledati finale Afričkog prvenstva između Egipta i Tunisa. Na tribinama 20.000 ljudi, isto toliko zastava. Sat i pol prije utakmice kreće pjevanje i skandiranje, traje za vrijeme i poslije utakmice. Takvo što ne možete doživjeti ni na nogometnom stadionu. Koliko god je to možda ružno reći, ali u utakmicama bez gledatelja zapravo se vidi prava kvaliteta. Nema pritiska na suce, ni na koga...