KAKO SE KOVALO ČUDESNO ZLATO ATLANTE Većih mangupa od njih nije bilo, zato su i bili najbolji

Treba proći neko vrijeme, jer vrijeme uvijek kaže sve. I bilo je baš lijepo vidjeti ih opet nakon 20 godina, vidjeti da prije svega idu na Mirogoj zapaliti svijeće Kljunu (Kljaić), Pucu i Džebi (Nekić). U stvari, zlato iz Atlante samo je mali dio velike riznice, posebno po činjenici što je bilo prvo samostalno olimpijsko hrvatsko uopće. I Antun Vrdoljak, koji je tada bio “bog i batina”, kaže:

- Bila su drukčija vremena.

Da, bila su, gledajući snimke zajedništva s Plesa, s Trga... Iztok Puc, kojeg nema više, rekao je, “knjige treba zapaliti kada smo mi to osvojili”. Knjige traju, traje rukomet...

A nevjerojatna riznica, na žalost, nije stvar o kojoj djeca danas uče, a trebala bi prije nego mnoge druge stvari da bi znala da nije uvijek bolje negdje drugdje, da se neke stvari mogu napraviti i ovdje.

Negdje u trećem redu Kina Europa sjedio je Hrvoje Horvat. Kladimo se da malo klinaca zna da i danas postoji pet zlatnih olimpijskih medalja iz 1972, da se one zovu Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Albin Vidović, Zdenko Zorko i Zdravko Miljak. Kladimo se da klinci danas ne znaju da su 1984. olimpijska zlata bili Mirko Bašić, Zdravko Zovko, pokojni Pavle Jurina, da smo imali i tri cure sa zlatom iste godine Mirjanu Ognjenović, Biserku Višnjić i Jasnu Ptujec, da su ti ljudi među nama kao i ovi iz Atlante, kao i oni iz Portugala.

Kakvo je to samo bogatstvo, trebamo li se time ponositi ili ga skrivati?

Jedan film je sjajan, ali to je, eto, preraslo u ideju o seriji da bi djeca sutra imala uzore kakve trebaju imati, a ne gledati svaki dan tko ide prema Remetincu.

- Ovo je sjajno i mislim da je potrebno iz razloga što djeca danas ne znaju tko su Puc, Ćavar i ostali, a trebala bi. To što ne znaju o nama koji smo 1972. bili zlatni je lako, ne vidim to kao problem, ali ovo da i zato je dobro da postoje ovakve stvari - zadovoljno je zaključio top-fit legendarni Cveba Horvat.

Zlato iz Atlante je posebna priča. Možda nije savršena za obrazovni program u cijelosti, ali govori o duhu jednog sastava, jednih ljudi, govori u stvari o tome što to u našem čovjeku ima da je u stanju napraviti sve.

Promocija filma Mirjane Hrge neke je do suza nasmijala, neke rasplakala, a to je uvijek dokaz da je uspjelo... J... tekst koji čovjeka ne rasplače.

Budimo iskreni, bili su skroz ludi. Većih mangupa od njih nije bilo. Nisu sve ispričali u filmu jer kaže Mana Jelčić “nema smisla, moraš malo paziti”, ali neke se slike ne mogu otrgnuti zaboravu, osam ćemo ih izdvojiti, osam slika istrgnutih zaboravu...

Prvi izbor - dvaput odbio

Zoran Gobac rekao je jednu zanimljivu stvar kad je riječ o zlatnima iz Atlante.

- Bili su drukčiji od ostalih jer su bili u stanju igrati na granici boli ako je to trebalo. Danas je ta granica puno niže i to je sigurno golema razlika. Naravno da to sve ima veze i s trenutkom u kojem se sve igralo, događalo... Nije bilo lako reći “ne” kada te nazove Tonči. Treba reći i da je Serdarušić bio prvi izbor tada...

Tonči Vrdoljak u filmu je rekao “Serdarušić je dvaput odbio, rezolutno i tek tada smo išli na Kljaića”.

Kako je došao Kljun...

Bio je Euro u Španjolskoj, bili smo loši za naša shvaćanja - peti. Otišao je Abas Arslanagić još tijekom prvenstva, Vlado Nekić sjeo je na klupu, odveo nas u Atlantu ispred Češke.

No, tražio se trener. Nitko nije htio. Gobac kaže, “nazvao sam Vrdoljaka, kažem nitko neće, a on pita - koga imao”. Onda je prvi čovjek HTV-a, drugi čovjek u državi Vrdoljak nazvao Kljaića i rekao “znaš koje je vrijeme, ili se pojavi ili ne dolazi više”. Tri dana kasnije na Gopčevo iznenađenje Kljun se pojavio. Dalje je legenda.

Frka u Atlanti

Velimir Kljaić imao je posebne metode. Pušio je vani i jednu večer u Atlanti pozvao Zlatka Saračevića iza ponoći.

Priča Sarač:

- Rekao mi je “sve je super, sve je mirno, moramo to razbiti”, htio je frku. Drugi dan igrali smo s Brazilom prijateljsku, svi pomalo, samo Ćavar 59.20 minuta i Kljun je tada rekao “Jelčiću, zagrij se”. Mana je odbio viknuvši “sad se ti zagrij” i to je bio okidač. Kljun ga je potjerao. Igrači nisu dali. I frka se morala ponoviti. Sljedeći dan prijateljska s Alžirom, gubimo, Kljun diže s klupe Saračevića i kaže, “prekidaj ovo”. I deset sekundi kasnije totalni kaos, frka, totalna tučnjava, zbog koje su ih specijalci pratili do Sela. A Kljun mrtav-hladan kaže, “e, to sam htio”.

Švicarski ključ

Prva utakmica na OI. Gubimo pet razlike. Svjedoci su različiti, jedan kaže “obranu je promijenio Perkovac na poluvremenu u svlačionici”, drugi “obranu je promijenio Gobac koji je stajao iza mreže”. Uglavnom, promijenjena je i stigli smo, dobili i to je po svima bilo prijelomno.

Costantini u čudu

“Varali” smo Šveđane da bismo u četvrtfinalu otišli na Francusku. Kakvo samopouzdanje jer Francuska je tada bila svjetski prvak i baš je nas svladala u finalu. Kljun je rekao, “istrčavamo svi, ne igramo svi”. A Saračević kaže:

- Na poluvremenu smo Puc, Pipe i ja izašli van zapaliti, sreo nas je izbornik Francuske Costantini i u čudu pitao, “što vi radite na poluvremenu?”. Rekao sam mu “biramo vas” i onda smo ih prebili u četvrtfinalu.

‘Onaj što nije htio ući’

U skupini je ključ bila pobjeda nad Rusima. O opjevanom sedmercu koji je Valter Matošević obranio Torgovanovu sve se zna. Ali onda... Imamo zadnji napad, nitko ne napada. Mana Jelčić uzima loptu, kroz sredinu se baca na “ruske krkane”, želi dodati Smajlagiću kojeg gura ruska obrana, lopta pada, Jović je lovi i zabija gol.

U četvrtfinalu OI igrali smo s Francuskom. Mladi Jović nije mogao ništa Stocklinu:

- “Izuvao” me, ja na jednu, on na drugu stranu, pa dvije minute, pa opet... I onda dođe Mana Jelčić do mene i kaže, “ti bježi, pusti meni, ja ću to riješiti”. Uletio je u njega k’o vlak, stari dobri Stock dalje je samo dodavao ili eventualno pucao sa 11-12 metara, bez kontakta, naravno.

Pa onda nešto što nisu ispričali o Šveđanima. Znate što su napravili Olssonu, onom čupavom, koji nas je najviše mučio? Znate ono rukometno ljepilo? E to, na kosi Olssona nakon faula, naravno. Znate tko je napravio? Dobro, to neka ostane tajna... Uglavnom i Švedsku smo riješili.

Na postolje u gaćama

- Sarač, znaš što sad?

- Znam, znam, predsjedniče, himna.

I ruka je već bila na srcu. Tonči Vrdoljak dijelio je medalje, a to je bilo u njihovu stilu. Sjećate se, svi u gaćicama na postolju, a protokol traži trenirke.

- Kako kad ih ili nemamo? Ili su potrgane ili su zaboravljene u Selu.

Kažu organizatori, “ne možete na postolje”, no, onda Kljun lomi protokol i svi su na postolju.

Svečana odijela

Drug Joja, kako su zvali tadašnjeg tajnika Guberinu, iznajmio im je limuzine za vožnju Atlantom. Onda su otišli u Selo, obukli odijela.

- Što da kažem, bila su suknena, vruće za poludjeti pa smo ih malo prekrojili.

I slike s proslave, kupanje u bazenu u odijelima ostaju.

- To je bio naš protest na odijela koja smo dobili, no, bilo je takvo vrijeme. Recimo, moje cipele bile su osam centimetara duže, a Pucove dva centimetra kraće, pa je dobio žulj zbog kojeg nije mogao ni igrati. I to smo riješili - kaže Vladimir Jelčić.

A onda smo se napili

Obično je Slavko vikao “spusti se, Franjo”, a u autobusu, koji je vozio olimpijsko rukometno zlato, nakon tri neprospavane noći bilo je ludo i nezaboravno. Bilo je to spontano slavlje ljudi, koji su ih čekali od Plesa do Trga i sjajna je scena kada Slavko Goluža pokušava kroz krov izaći na vrh busa, a suigrači mu viču, “spusti se, Keta”. Ta scena iz filma i kada Jović, koji je u momčadi zamijenio kapetana Načinovića, zaključuje “a onda smo se skupa napili” izazvala je salve smijeha u publici.

U pedagoške standarde se sigurno ne bi uklopila scena kad Kljun dopušta pušenje na sastancima. Ali to su bili oni.

Mangupi s pokrićem, zlatni. I zato Saračević kaže, “nikad se to više neće ponoviti”. Neće...