Zagreb se u subotu navečer oprostio od polusezone pobjedom protiv Karlovca. Nije tu bilo nekog posebnog naprezanja, posao je odrađen lagano, liga završena u prvom dijelu s maksimalnim učinkom 14/14. Prije toga zaključili su posljednjih godina najbolju Ligu prvaka u čijoj su polusezoni osvojili 10 bodova i izborili poziciju koja bi im bila dostatna da izbore cilj, to je prolaz u osminu finala.

Samo je Kiel gledaniji

Zagreb nakon dugo vremena izgleda apsolutno europski konkurentno, uspio je sastaviti momčad koja to može gurati. To je bio strašno težak proces u kojem se doslovno krenulo od nule prije nekoliko sezona. Trebalo je jako puno strpljenja da mladi igrači narastu, da s iskusnima naprave momčad koja će moći igrati konkurentan rukomet svima. To je najbolji način kako trajati, kada nemaš novca koliko bi bilo realno, ali to je jako teško, jer da bi to bilo tako treba imati i kontinuitete stvaranja, plasiranja najboljih na veliku scenu, a za sve to treba imati i novca bez kojeg je danas jako teško funkcionirati. Ovako, sve ispada lako i jednostavno, a nije tako, jer Zagreb ni ove sezone - koliko god bio dobar - ne živi u obilju, pokriva se koliko može, svjestan da u mnogi segmentima treba i više i bolje.

Prije neki dan u svom gradu rukometaši Zagreba su nakon sedam godina izabrani za najbolju momčad. Taj Zagreb je bio - u 30 godina - 30 puta prvak Hrvatske, taj Zagreb je igrao europska finala, trajao u Ligi prvaka, osvojio dva naslova Kupa prvaka i činjenica da je nakon sedam godina ponovo na tronu grada koji priznaje samo uspjehe, govori da vrijedi i da zaslužuje i više. Kada bi odaziv sponzora bio kao odaziv gledatelja, a posjeta u Ligi prvaka u Areni je odmah iza moćnog njemačkog prvaka Kiela, Zagreb bi mogao planirati puno lakšu budućnost. Ovako i dalje će morati jako precizno vući poteze, skoro bez prava na pogrešku da bi opstao na visokoj razini.

Svi se slažu da su mladi igrači ključ, da im treba dati priliku, dok Zagreb koji se sve ovo vrijeme bori i za rezultat im daje to što nitko drugi ne može. I danas taj Zagreb plasira nekog Mateja Mandića, Zvonimira Srnu, Luku Klaricu, Davora Ćavara, čeka da to isto pokažu Filip Glavaš i Karpo Sirotić, a stvoriti samo jednog igrača je jako teško. I ono što ih čeka u budućnosti je izvjesno. Ti igrači zbog načina kako igraju će poskupjeti, trebat će naći načina kako ih ne izgubiti za Hrvatsku ako sutra odu u inozemstvo zbog bolje ponude, što je bila dosta česta priča kojoj smo svjedočili proteklih godina.

Možda Zagreb nije Zagrebov

Privilegija je u Zagrebu imati Gojuna, Čupića, Dibirova, jer to su igrači koji su obilježili dio europskog rukometa svih proteklih godina i to je dokaz da uz prave ‘frajere’ klinci mogu lakše odrastati i postajati pobjednici. I ove sezone puno puta su se borili sami sa sobom više nego s protivnicima, ali su jako puno naučili i svaki onaj gol za koji su bili kratki, sutra će postati gol za koji će biti duži.

Sve je to proces koji će se valjda jednom prepoznati onako kako zaslužuju, jer ne zaboravimo, taj isti Zagreb sa 60 svojih domaćih naslova, trajanja u Ligi prvaka 30 godina, finalima i pokalima u Europi u svom gradu nije zaslužio neku dvoranu kao što ima odbojka, kao što ima košarka, kao stadion koji ima nogomet. Oni se još uvijek žure da u Areni ne uđu u termin Aleksandre Prijović da bi to izgledalo kako treba. Priča se o svemu i svačemu, grade se stadioni, svašta nešto, dok to što u Zagrebu postoji neki rukomet, koga briga. Ili možda Zagreb nije Zagrebov. Uglavnom, ovo je sezona koja nudi novu šansu da se stvari promijene. A malo je optimista koji vjeruju u to.