Kakva luda godina, godina u kojoj ništa nije štimalo osim savršenih reprezentacija i posebno našeg kapetana Domagoja Duvnjaka.

Euro u siječnju bio je njegov veliki povratak na scenu nakon dosta problema s ozljedom koljena. Trebalo mu je dugo da se vrati, da pomiri stvari sam sa sobom, da prihvati činjenicu da više ne može ono što je mogao od 2009. do 2013. kada je bio najbolji svjetski rukometaš. Nije to lako za jednog sportaša koji je cijeli svoj život uložio u činjenicu da želi biti najbolji, ali preko nekih stvari u životu se jednostavno ne može. Puno mu je u tome pomogao Kiel koji ga je i doveo do ruba raubanja, no to je realnost Bundeslige i profesionalizma. Ali, niti u jednom trenutku Duvnjak zbog toga nije pomišljao napustiti Bundesligu kojoj je težio još kada je bio klinac, kada je s 20-ak godina obukao dres HSV-a i doveo ih do svih naslova.

JOZO CABRAJA/KOLEKTIFF

Filip Jicha bio je jako važan čimbenik u toj priči. Nekada sjajni češki šuter, danas trener Kiela, prepoznao je Duvnjakovu situaciju, jednostavno mu je rekao “ovo može, a ovo više ne”, a Dule, naviknut slušati i poštovati hijerarhiju, sjajno se našao u svemu tome. Kada ti u klub dovedu najpotentnijeg igrača današnjice, a Sander Sagosen to jest, a ti kažeš da je Sander najbolji na svijetu, onda to samo govori o tebi više nego o Sanderu, kojeg je usput Dule u polufinalu Eura uspio i nadigrati. Čisto da se zna.

Bio je savršen, bio je MVP Eura na kojem smo nakon deset godina igrali finale, na kojemu smo osvojili srebro, na kojemu je njegova igra obrana 5-1 postala dio rukometnih udžbenika. Sve tako jednostavno, a ustvari neponovljivo za sve ostale. To kako on igra u 5-1 ne može niti jedan drugi igrač na svijetu, uz dužno poštovanje.

Velika snaga Hrvatske

Bila je to velika snaga Hrvatske, a ne treba reći kakav je dirigent u napadu u koji više ne leti jedan na jedan na glavu, u kojem zna čekati, igrati za momčad, vidjeti pivota, krila, ali i još uvijek opaliti onako sa zemlje samo kako on zna.
I taj Euro u Austriji i Švedskoj bio je samo početak jedne velike priče u 2020. godini. Nastavak je bio u Bundesligi gdje se Kiel vratio nakon pet godina na tron, gdje je Duvnjak proglašen drugi put najboljim igračem najjače svjetske lige. E, to treba moći, a pokazalo se da sa zdravim Duvnjakom Kiel može svašta.

Onda mu se rodio sin Šime, što je bila nova velika promjena u dugog vezi s njegovom Lucijom.
I ni tu nije bio kraj. Skršila ga je pred kraj godine korona, odležao je dva tjedna, nije trenirao, a onda je s Kielom kao autsajderom s nekoliko treninga samo krenuo na Final Four u Köln. I napravio novi pothvat. Odigrali su u Kölnu dvije savršene utakmice, rijetko viđenom disciplinom uspjeli srušiti realno moćnije momčadi u ovom trenutku, dužih klupa nemjerljivo.

Opet na europskom tronu

Prvo su razbili Vesprem, izvukli se iz -4 deset minuta prije kraja, pa iz -2 u produžetku, a ključ te velike pobjede i preokreta bila je baš Duvnjakova igra u obrani, kada je na -3 ukrao tri lopte Veszpemu i vratio Kiel u život. I još suočen s duplim Sagosenovim isključenjem zabio 4 komada u tom velikom dvoboju.

A onda je došla Barcelona, finale, veliki obračun u kojem je Duvnjakova rola opet bila jako važna i podsjetila je na onu Balićevu u Ateni kada nije zabio gol, a mi smo u velikoj utakmici za zlato svladali Njemačku.
Na kraju je kao kapetan Kiela podigao pehar s kojim se Kiel vratio i na europski tron nakon osam godina.
Na to se nadodao naslov najboljeg sportaša Hrvatske za 2020., što je, kaže sam, njemu najveća nagrada u karijeri. Naći se u društvu Dražena, Kukoča, Modrića, Balića ogromna je stvar, tim više što Domo, kako ga zovu doma, đakovački, dolazi iz kolektivnog sporta iz kojeg je to znatno teže napraviti. No, veliki to mogu, a on je definitivno taj. Dobar momak iz Đakova koji je uspio i ne misli stati. S naglaskom na dobar, jer to ga vuče dalje i zbog toga ga svi toliko vole.