Talant Dušebajev je posebnost svjetskog rukometa. Kirgiz koji je odrastao u Rusiji, igrao za Španjolsku, napravio veliku igraču karijeru, bio najbolji na svijetu. U Španjolskoj na top način počeo trenersku karijeru u Ciudad Realu, a nastavio je u Europi, gdje je danas trener poljskog Kielca. Igrački olimpijski pobjednik sa ZND-om 1992., prvak Europe sa Tekom iz Santandera, trenerski tri puta u Ciudad Realu, jednom u Kielcu. Takvih u svijetu rukometa gotovo da nema. I uvijek isti, uvijek one kose oči, pogled, lagani trzaj glavom, miganje očima. Veliki autoritet svjetskog rukometa čija su razmišljanja uvijek dragocjenost. A prenio ih je u jednom nedavnom intervjuu ruskom rukometnom mediju.
Taj se nikad nije predao, čak ni kada je bio realno slabiji o nekog. Mrzi rano ustajanje, do danas, to se isto nikad nije promijenilo.
- Bilo je to 1992. u Barceloni. Pobijedili smo Švedsku u finalu i vratili se u olimpijsko selo nakon dodjele nagrada. Odlučili smo proslaviti zlatne medalje. Ali već sam bio potpuno iscrpljen. Popio sam tri čaše piva, legao na krevet i onesvijestio se. Sve je imalo utjecaja - strašan umor, ogromna napetost, a dan prije finala nisam ni oka sklopio. Na kraju sam spavao točno 24 sata! To se više nikada nije dogodilo, ali lako mogu spavati 17-18 sati nakon napornog puta, nemam s tim problema. To spavanje je moj glavni izvor energije. Netko kava, netko tuš, netko zeleni čaj. Može kava, ali ne više od dvije dnevno, ali spavanje može uvijek.
Kada se ipak morate probuditi ipak…
- Često se dogodi. No, nemam ni s tim problem, jer sam prošao vojničku pripremu. Što se mora - mora se. Možeš spavati pola sata dok si u autobusu. A nakon toga u vlaku ili avionu. Tako do kraja dana dobijem svojih osam sati sna. Ja sam sretnik jer mogu zaspati svugdje. Kad sam služio vojsku čak sam spavao stojeći u podzemnoj željeznici držeći se za rukohvat! Bilo je u redu!
Ta iskustva iz vojske…
- Sjećam se naravno. Pozvan sam u vojsku 1986. Nisam se odmah uspio ubaciti u CSKA. Isprva sam igrao za rezervnu momčad i za Iskru, njezinu drugoligašku momčad. I stvarno si mogao biti poslan negdje zbog manjih prekršaja. Bio sam stvarno prestrašen kad su me jednom zimi poslali u Sibir, u običnu vojnu bazu, gdje su služili rukometaš Eduard Medvedev, košarkaš Igors Miglinieks i drugi sportaši. Sada se ne sjećam grada. Živo se sjećam da mi je trebalo ukupno oko tri dana da stignem tamo kočijom. A kad sam izašao iz vlaka, bio sam impresioniran - gdje god pogledate bio je snijeg, snijeg, snijeg... I zelene krošnje borova. Tajga! Hvala Bogu, proveo sam tamo samo nekoliko dana. Tada me je potpukovnik pozvao: "Vojniče Dujšebajev, ne znam tko ste, ali primljena je direktiva da se vratite u Moskvu. Spakirajte svoje stvari i bježite odavde". Osjetio sam olakšanje.
Što je bilo najteže u životu?
- Imao sam 12 godina, bio sam na odmoru kod bake na jezeru Issyk-Kul. Jednom je predsjednik kolhoza okupio dječake iz cijele okolice i rekao nam da pomognemo šumarstvu posaditi jele na padini. Radili smo to cijeli tjedan. Bio sam užasno iscrpljen! Leđa su me boljela, ruke su mi postale žuljevite... Zamislite - svaki dan sadite 24 stabla. Vučete svako stablo uzbrdo, kopate rupu, poravnavate. Od jutra do večeri. Stvarno je teško! Nisam čak ni razmišljao o novcu. Bilo mi je iznenađenje kada sam dobio više od 100 rubalja. To je bila ogromna svota za dvanaestogodišnjeg dječaka. Vratio sam se kući s poklonima. Kupio sam parfem za majku i kolonjsku vodu, košulje, cipele i još nešto za stariju braću.
Koliko jezika znate?
- Kirgiški, ruski, španjolski, poljski… Dok sam četiri godine igrao u Njemačkoj, uspio sam naučiti njemački. Engleski mi je lošiji. Ali ljudi u svlačionici i restoranu će me razumjeti. Inače, razmišljam na ruskom. Govorim ga u snu. Knjige, filmovi, glazba - sve je na tom jeziku. Nažalost, počinjem zaboravljati kirgiški. Prije sam mogao vježbati s roditeljima, ali mi je otac umro 2004., a majka 2010. Moj brat Elmis i prijatelji, koji su ostali u Biškeku, govore ruski. Iako su tamo živjeli toliko godina, njihov kirgiski nije baš dobar. Svi smo mi djeca Sovjetskog Saveza. Navikli smo da nam je ruski glavni jezik.
Koja su vam omiljena kirgiška, ruska, španjolska i poljska jela?
- Za početak, nisam pretenciozan, volim sve. Ali, španjolska kuhinja mi je najdraža, plodovi mora, riba, posebno tuna i meso. Sve je svježe. Kad dođem u Kirgistan, poludim za nacionalnim jelima - pilav, mante, samosa... Imaju jednu manu - jako su kalorična. Odmah se udebljaš ako nasjedneš na njih. Usput, i sam kuham pilav. Volim ga s piletinom čak i više nego s janjetinom. Vjerojatno će me sunarodnjaci proklinjati nakon ovih riječi. Što se tiče ruske kuhinje, obožavam boršč. Spreman sam ga jesti svaki dan. Polpete su na drugom mjestu. Knedle su treće. A u Poljskoj mi se svidio žurek, to je juha od raženog kiselog tijesta. I pierogi s različitim nadjevima. S guskom!
Što ne volite jesti?
- Ako ne moram, kamenice i matcha, japanski zeleni čaj.
Voli automobile, ali s godinama mijenja prioritete.
- Ja sam Porscheov obožavatelj s iskustvom. Po mom mišljenju, Porsche je najbolja opcija za omjer cijene i kvalitete. U mladosti sam vozio mali 911. Ali što si stariji, koljena ti se sve lošije savijaju, pa se fokus pomiče na udobnost umjesto na brzinu, ljepotu i uzbuđenje. Stoga sam nakon nekog vremena prešao na Panameru, a godinama kasnije na još prostraniji Cayenne. Ali u Poljskoj vozim BMW X5, jer prema ugovoru igrači i treneri Kielca trebali bi voziti automobile koje osigurava sponzor kluba.
Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali?
- Grof Monte Cristo. To je moja omiljena knjiga. Prvi put sam je pročitao kao tinejdžer, drugi put s 22 godine. Nedavno sam odlučio osvježiti pamćenje i uhvatio sam se kako mislim da se roman u mladosti doživljava na potpuno drugačiji način. Ako zamislite sudbinu Edmonda Dantesa, shvatit ćete da nikada ne biste željeli biti u njegovoj koži. Pa, filmski Ipolit je ispravno rekao: "Živimo tako dosadne živote! Izgubili smo duh avanturizma, više se ne penjemo kroz prozore do svojih voljenih žena..." Kad imaš više od pedeset godina, ove su riječi posebno relevantne.
Ne voli...
- Živeći u Španjolskoj, shvatio sam da mrzim hladno vrijeme, sivo nebo, vjetar i bljuzgavicu. To je uobičajena priča u Moskvi od studenog do ožujka. Također ne volim bezobrazluk. Poštovanje starijih mi je u krvi. Nažalost, to je sada izgubljeno u Europi.
Što je najvažnije za sreću?
- Zdravlje naše velike obitelji je najvažnije. Kao glavni trener Kielca želim što manje ozljeda! Nije puno, zar ne.
Dotaknimo se i rukometa, Kielca?
- Jako sam zadovoljan svime što smo ostvarili. Uvijek nastojim da od momčadi dobijemo najbolje i sama činjenica da trajemo je vrijedna. Bit ćemo dobri i dogodine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....