Oni koji zabijaju najviše uvijek su u prvom planu, ali ništa veliko se u rukometu ne može napraviti bez kvalitetne i čvrste obrane. Potvrdilo je to i netom završeno Europsko prvenstvo U19 održano u Hrvatskoj. Imale su neke reprezentacije i puno više napadačke širine od naše, ali nisu se mogli nositi s nama kad bi ta obrana funkcionirala kao, recimo, protiv Slovenije u polufinalu. A u svakoj obrani postoje oni koji su ključni, koji ju “drže”, a kod nas je ta ključna figura bio 202 centimetra visoki Mislav Obradović.

Prepoznali su to i oni koji odlučuju o individualnim nagradama na kraju prvenstva pa je baš u rukama našeg reprezentativca završila nagrada za najboljeg obrambenog igrača Europskog prvenstva.

Nagrada koju bi on...

- Odmah zamijenio za europsko zlato - nije nas nimalo iznenadio svojim komentarom.

Potpisali bismo srebro

Dan nakon završetka EP i finala u kojem je Njemačka dominirala još je bilo žala iako je i Mislav svjestan da su napravili veliki posao.

- Stvarno je lijepo biti izabran za najboljeg obrambenog igrača, ali ostalo je malo tuge zbog neosvojenog zlata, posebno zato što smo igrali doma.

Iako uoči prvenstva i nisu bili u ulozi favorita, dobro osim kad su u pitanju naša očekivanja, mi praktično uvijek od svake svoje reprezentacije očekujemo da osvoji medalju.

- Ma da nam je netko uoči prvenstva rekao da ćemo osvojiti srebro i da ćemo Barbić i ja biti u idealnoj momčadi odmah bismo potpisali. Iako sam ja iskreno očekivao da bismo mogli završiti s medaljom samo nisam znao koje boje.

Jesu li ti Nijemci toliko bolji od Hrvatske, dvaput su vas dobili?

- Sigurno nisu toliko kao što je izgledalo u finalu, više smo mi sami sebe pobijedili zbog tehničkih pogrešaka koje smo radili. Možda i jesmo malo previše htjeli, a neki dečki su već bili i malo umorni, pokušavali jesmo, ali nije nam išlo.

Najteže mi je s malima

Je li protiv Nijemaca bilo najteže igrati?

- Fizički su najzahtjevnija ekipa od svih, mogu i trčati, jako su borbeni. Odlični su igrači i dečki i na terenu i izvan, pravi suparnici, zaslužili su to zlato i svaka im čast. Ali imamo mi EP i iduće godine i vratit ćemo se jači.

Koja je vama osobno najdraža ili najbolja utakmica koju smo odigrali na EP?

- Polufinale protiv Slovenije. Dosta često igramo s njima, znamo se jako dobro i ta nam je utakmica baš bila gušt za igrati, a vjerujem da je bila gušt i za gledati. Borili smo se kao jedan od prve do posljednje minute i baš smo uživali. Tu smo se, istina, i dosta potrošili i emocionalno i fizički, možda nas je i to koštalo u finalu.

Slovenija ima i najboljeg igrača prvenstva Mitju Janca, biste li i vi njemu dali svoj glas?

- Da, dečki je stvarno vukao Sloveniju. Kapa do poda, zaslužio je tu nagradu bez dvojbe i zbilja ga je teško čuvati.

Koliko vam znači što ste prepoznati kao odličan obrambeni igrač?

- Puno mi znači, ali ne bih se htio ograničavati, htio bih biti igrač u oba smjera i dosta to ljudi i očekuje od mene i nadam se da ću ta očekivanja ispuniti.

Protiv kakvih igrača vam je najteže igrati?

- Budući da sam visok, najteže mi je protiv eksplozivnih, niskih igrača, brzih na nogama, ove veće stižem bez problema jer smo na istoj fizičkoj razini.

A je li teško igrati samo obranu, odnosno je li vam žao što niste sudjelovali više u napadu?

- Nije mi to uopće teško padalo, da sam trebao sjediti cijelo vrijeme na klupi, sjedio bih. Ono što trener kaže je zakoni i daješ sve od sebe u onome što se traži od tebe. Ako treba igrati samo napad, igrat ću samo napad, ako treba samo obranu, igrat ću obranu, ako treba oboje, igrat ću oboje. Mi smo tamo svi kao jedan, svatko od nas zna svoj zadatak i to se ispoštuje do kraja, uostalom to nas je i dovelo do ovog rezultata.

Izbornik je rekao kako nema niti jednu primjedbu na vaše ponašanje i rad i da je svaki dan uživao s vama, u čemu je tajna te vaše povezanosti?

- Mi se svi supar slažemo i na terenu i izvan njega, svi smo kao jedan i to pretvorimo u borbeni duh na utakmici. Uvijek smo tu jedan za drugoga, nikad nisu glave dolje i kad nam ne ide i super je biti dio takve ekipe. Kad se radi - radi se, kad se zeza - zeza se. Svima nam odgovara što znamo pravila i sve funkcionira, a medalja je dokaz toga.

Tko je najveći zafrkant u ekipi, a tko je najozbiljniji, ako imate i takvog?

- Mandić i Barbić su najveći zafrkanti, a najozbiljniji je Kuzma, odnosno naš kapetan Dominik Kuzmanić.

Mislavova sestra je najzaslužnija što je on postao rukometaš.

- Ona je igrala, a ja sam kao valjda i svi dečki prvo krenuo s nogometom. Sestra me je nagovorila da krenem na rukometne treninge budući da sam uvijek odskakao visinom. Ja sam iz Jakšića pokraj Požege i počeo sam u RK Požega, odmah su mi davali i dosta prilike, pa sam onda prešao u Bjelovar, tu sam još više napredovao i sad sam u Dubravi.

Tjedan dana odmora

I ima već dvije medalje, zlato iz Bakua prije dvije godine s EYOF-a i sad europsko srebro, a prva medalju je uvelike bila prekretnica, ne samo za njega...

- Kad smo išli u Baku nitko nije očekivao od nas tako nešto, niti smo mi očekivali, a kad smo osvojili zlato to nam je otvorilo oči da možemo, da imamo vrijednost.

I što dalje?

- Sad prvo tjedan dana odmora, a onda treninzi s Dubravom. I prošle godine sam imao priliku igrati, nadam se da ću ove sezone zaslužiti i više. Lani je ispred mene u napadu bio Ante Ivanković i stvarno se ne mogu buniti na minutažu, ali logično, nadam se, da ću se u novoj sezoni izboriti za još više prilike i minuta i u obrani i u napadu.

I želio je još samo zahvaliti, a način na koji je to napravio puno će reći o njemu.

- Zahvalio bih se svojim najbližima na podršci koju sam imao cijelo vrijeme, ali i svim trenerima koji su me vodili u karijeri. Svaki od njih je dao dalo svoj doprinos i sve to sad izlazi na vidjelo.