NAJBOLJI IKAD

OPRAŠTA SE IVANO BALIĆ Genijalac koji je jedan brutalni port pretvorio u umjetnost

U jednom grubom sportu, u kojemu dominira snaga, uspio je, barem načas, oživjeti Dražena Petrovića. Usudit ću se reći - hvala Bogu da je hrvatski sport imao Ivana i Dražena
Piše: Sportske novostiObjavljeno: 05. lipanj 2015. 10:05

Davno, još u novinarskom pubertetu, rekli su mi da je rukomet sport koji je izmišljen za njemačke grubijane. Kao mlad novinar, koji se školovao na svim sportovima, uključujući i gađanje glinenih golubova i konjarstvo (tek su me kasnije premjestili na - “konjine”), izbjegavao sam rukomet, sve dok nisam vidio kako kako taj sport igra Ivano Balić. To nije imalo ničeg zajedničkog s pogibeljnim sportom za “netalentiranu njemačku omladinu”.

Talentirani fakini

Bio sam svjedokom dviju zlatnih rukometnih medalja, na Olimpijskim igrama u Atlanti i Ateni. I dok sam u Atlanti saznao da su to vrlo talentirani, neotesani fakini, koji su se usudili čak i predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Tončija Vrdoljaka u hrvatskoj kući baciti u bazen, u Ateni 2004. godine susreo sam već jedno profinjeno društvo. U Atlanti 1996. godine središnja figura je bio Iztok Puc, u Ateni, makar u finalu nije zabio niti jedan gol, bio je to Ivano Balić. Makar su rukometni novinari u prvi plan gurali sintagmu “ Igor Vori, don’t vorry”.

Prvi susret s najboljim rukometašem svijeta protekao je u atmosferi nerazumijevanja. Zaustavio sam ga u miks zoni i zatražio izjavu, a on je prošao “kroz mene”, kao kad to u Maksimiru, primjerice, zamolite svjetske nogometne zvijezde, Goncala ili Sigalija. Zgazio me kao crva. Onda ga je netko opomenuo i vratio se uz “Oprostite, malo sam nervozan”. Danas više ne mogu reprizirati njegove riječi, ali sam zapamtio da je bio buntovnički raspoložen. Pravi dalmatinski rebel, hajduk...

Ivano Balić je buntovnik i umjetnik. Svi su umjetnici takvi, malo su šašavi. Mogu rukometni treneri lamentirati da ima najbolju fintu na svijetu, jedinstveni pregled igre, začinjen božanstvenom česticom talenta, da će uvijek dodati loptu igraču u najboljoj poziciji, ja sam se divio lakoći kojom je provlačio loptu najboljim svjetskim igračima “kroz trbuh”. Gleda vas u oči i podvali loptu iza leđa. Vidio sam u Ateni da njegov talent gori, ali snaga kopni, iako je osvojio zlatnu medalju, gubio je korak s grubom “njemačkom omladinom”. U Londonu, prije tri godine, više se nije mogao suprotstaviti drugom najvećem igraču svih vremena, Nikoli Karabatiću. Reći Karabatiću da je drugi najbolji, može zazvučati i kao uvreda, ali tako je...

Snaga i profinjenost

Nikola Karabatić, plejboj, “Francuz” po himni, Frank Sinatra svjetskog rukometa, nezaboravnog glasa i nezaboravnih hitova, upleten u kladioničarski kriminal, “stranac u noći” je u rukometnom smislu danas jedini iznad Ivana Balića. Ali, to je snaga koja ruši sve pred sobnom, a Ivano je profinjenost, mekana, svilena marama Hermesa koja se topi pod rukama...

Volio sam Zlatka Žagmeštra, nekada zaštitni znak rukometa na ovim prostorima. Pitao sam ga kakav je Ivano.

- Da je volio trenirati, da je sve podredio svojoj nadarenosti, bio bi najbolji igrač svih vremena. Talent od Boga, ali malo čudan tip. Međutim, taj čudni tip dvaput je bio najbolji igrač na svijetu, jednom svjetski prvak. Hvala Bogu da smo ga imali, jer takav se neće tako brzo roditi. Iako...

Tu je razbudio Žagmeštrov ego.

- Bio sam bolji od Ivana Balića i Nikole Karabatića, zabijao sam više golova, bolje sam šutirao s distance. Karabatić? Ivano posljednjih godina pada, fizički više nije tako moćan, a Karabatić još radi na sebi i zato je najbolji rukometaš na svijetu. Najbolji i najdugovječniji. Ali, nema Balićev smisao za igru. No, Ivano nije volio trenirati i to ga je udaljilo od Karabatića..

Svjetlo se ugasilo

Ne govori tako samo Žaga, razgovarao sam i s rukometnim novinarima. Bez obzira na svečarski trenutak oproštajne Balićeve utakmice, reći će da je on “najbolji playmaker koji se ikada rodio”, ali, kada se biraju najbolji, onda je Karabatić bez konkurencije, Veselin Vujović je također u toj klasi, a i Patrik Čavar. I guraju mi statistiku pod nos...

Bacio sam brojke u koš, jer, unatoč svemu, rukomet nisam zavolio zbog “orkanskog” Nikole Karabatića, kojega nisam volio jer nas je uništio u Londonu; rukomet mi se sviđa zbog profinjenosti Ivana Balića, koji je jedan brutalni sport približio artizmu i izbrisao u mojem mozgu onu glupu sentencu da je to “sport za netalentiranu njemačku mladež”. Fućka mi se za statistku, koja je na strani Nikole Karabatića, uvijek ću ostati Balićev fan. Znate li zašto? U jednom grubom sportu, u kojemu dominira snaga, uspio je, barem načas, oživjeti Dražena Petrovića. Usudit ću se reći - hvala Bogu da je hrvatski sport imao Ivana i Dražena. I žao mi je što u Rio de Janeiru neću gledati Balića u njegovoj četvrtoj olimpijskoj epizodi. Na žalost, svako se svjetlo jednom ugasi...

Linker
12. studeni 2024 23:01