Prije dvadesetak godina Ante Kostelić “snimio” je jednu naslovnicu Sportskih novosti i potrudio se da je i mi zapamtimo za sva vremena. Definitivno nije bilo šanse da je zaboravimo budući da je spomenuo što je pisalo samo nekih 100-tinjak puta u bezbrojnim razgovorima idućih godina neovisno o čemu pričali.
Nije uopće bilo bitno ime trenera, iako smo i to zapamtili za sva vremena, nego ono što je pisalo u nastavku “xy mijenja igru i igrače”. A poanta priče, razlog zašto se Gips uvijek iznova vraćao na tu naslovnicu bila je u tome da se ništa ne može napraviti preko noći, da nitko nema čarobni štapić s kojim će u kratkom vremenu promijeniti znanje i kvalitetu bilo momčadi ili pojedinca.
Od -11 do +2 s Nizozemskom
Javnost voli priče “kako se od dna došlo do vrha”, o uspinjanju rukometaša s posljednjeg mjesta na Euru 2002. do svjetskog zlata 2003. ispričano je bezbroj priča, da spomenemo samo jedan naš primjer. No, da bi to bilo moguće morali su postojati temelji, morali su ti igrači nešto znati i moći, morali su imati nešto iza sebe, pa makar to bilo i više poraza nego pobjeda. Nitko ih nije skupio na livadi i naučio igrati rukomet u godinu dana.
Rukometašice ovih dana pričaju u Danskoj sličnu priču, posljednje na posljednja dva Eura, a kad su posljednji put uopće bile na svjetskim prvenstvima - u Brazilu 2011. - malo tko se i sjeća.
Ali ovo što sad pokazuju u Danskoj nije izgrađeno ni na završnim pripremama ni u godinu dana, iza toga je tri godine zajedničkog rada i ovog izbornika i ovih cura. Ali i sve ono što su naučile i prošle prije toga. Uostalom, čak njih 10 koje su sad nacionalne junakinje prije dvije godine su bile “luzerice” na Euru - izgubile su sve tri utakmice u skupini i vratile se doma.
Od Španjolske 7 razlike, na poluvremenu je bilo -10. Nakon toga 6 razlike od Mađarske koju smo dobili na ovom Euru. Također nam je i prije dvije godine suparnik bila Nizozemska, završilo je +11 za buduće svjetske prvakinje. Ove godine 27:25 za nas.
I prije četiri godine na Euru na kojem smo također bili posljednji igralo je nekoliko ovih igračica, točnije šest.
Za Teom Pijević su ovih dana svi poludjeli, a ona je izrekla najveću istinu...
- Branim ovako cijelu svoju karijeru. Za ljude koji me znaju ovo nije ništa novo. Ali ovo je prvi put da je moj stil vidljiv na velikoj pozornici pa me ne čudi da su svi iznenađeni.
Međunarodno iskustvo
Nešto slično bi mogle reći i Ana Debelić, Larissa Kalaus, Ćamila Mičijević, Katarina Ježić, Stela Posavec... Većina naših cura ima iza sebe već dovoljno utakmica, u Ligi prvakinja, EHF kupu ili Challenge kupu pa do onih u jakim ligama kao što je mađarska ili francuska, samo tko je to uopće pratio osim rukometnih fanatika?
Nisu nam one “pale s neba”, prošle su puno toga, radile, naučile i uložile jako puno u sebe i svoj rukomet. Baš kao i Nenad Šoštarić. U sebe i njih. Ili netko, primjerice, misli da se tri vrste obrane mogu ovako naučiti i uigrati “preko noći” ili na završnim pripremama za neko natjecanje?