Dnevno umru dva razreda. Gotovo pola Zagreba je pozitivno. Broj mrtvih je takav da bismo takvim tempom za manje od godinu dana pokopali grad od 20 tisuća ljudi. Sve to iz banalnog razloga što se ne želimo još više stisnuti, zatvoriti do maksimalno mogućeg i tako nastaviti živjeti. Kao, recimo, Tajvan, Australija, Kina, neke druge zemlje koje su prihvatile činjenicu da nas kosi virus i počele ispravno koristiti maske. I pritom nastavili raditi.
Njihova ekonomija nije stradala. Skužili su da ima smisla i testirati što više ljudi, smanjiti broj pozitivnih iz kontakata s drugima. To je jednostavnije i jeftinije nego plaćati liječenja onih koji završe u bolnicama. Takav pristup, osim humanitarnog i zdravstvenog, ima i ekonomsko objašnjenje. Mi imamo drugu logiku. Ne možemo se istodobno štititi od virusa i brinuti se o gospodarstvu. Nama uvijek jedno služi kao izgovor za drugo. Ako se zatvaramo, onda ne radimo. Ako radimo, onda se ne možemo štititi. Ili je istina hrvatskoga gospodarstva u tome da smo država u kojoj postoje samo kafići i da živimo od njih i za njih.
Naravno da će problem skužiti oni koji uvijek razmišljaju izvan dobivenih okvira. Čačić, primjerice. Može o njemu misliti tko što hoće, ali čovjek je jednostavno vidio da mu je županija postala crna na semaforu zaraženih Covidom-19 i napravio jedino što je imalo smisla. Traži i zatvaranje škola. Da, naravno. Svi koji mogu izbjeći pojavljivanje na ulici, bilo kakve kontakte s drugim ljudima, trebaju se kloniti toga. Teško je dobiti virus ako nikoga ne vidiš, pa ako nema potrebe vidjeti ikoga, biti s nekim u kontaktu, onda nema potrebe ni riskirati. Rizik nas vodi u prevelik broj zaraženih, velikim brojem zaraženih veći je broj onih koji trebaju liječničku pomoć i onih koji moraju u bolnice.
A tu postoje limiti. Limiti su jednostavno uočljivi, riječ je o broju liječnika, medicinskih sestara i pomoćnog osoblja, onih koji čiste sve te prostore i time pomažu borbu protiv zaraze. Broj respiratora dolazi nakon toga. Kada je nakon ljeta premijer rekao da je otvaranje bila politička odluka, bilo je jasno da je on stajao iza toga. Na njega Čačić misli kada govori o odgovornosti. Sustav je tako napravljen, premijer se pohvali i pojavi sa svakom dobrom rečenicom vezanom uz Covid-19. I ne postoji mogućnost da se nešto odluči i iznese u javnost iz Stožera, a da premijer to ne odobri. Kada se to ubroji u jednadžbu, onda je puno lakše riješiti zadatak.
Tako smo, uostalom, i došli do toga da nam je Stožer, od početnog kredibiliteta zasnovanog na čvrstim odlukama o ograničenju kretanja, a to je širenje virusa, postao centar koji donosi dvojbene odluke. S time smo se dobro zabavljali dok nije postalo sumorno gledati dnevne izvještaje, dok taj autobus koji svaki dan krene na neko groblje ostaviti tamo svoje putnike nije uveo redovnu liniju. Štos je u tome da se moramo maknuti s pozicije konduktera, napraviti nešto što će zaustaviti tu liniju. A to se neće dogoditi 21. prosinca. Matematika tako govori. I to upozorava Čačić, uostalom, teško da može biti drugačije.
Do tada nam ostaje naviknuti se na riječi Nikše Antice, karlovačkog ravnatelja bolnice: "Moramo se snaći". I to je ono što je trebao raditi Stožer, smišljati kako živjeti u trenutku kada statistike kažu da ne zaustavljamo virus. U jednom trenutku ćemo to morati učiniti. Bolje prije nego ispratimo još trideset, četrdeset razreda na groblje, zato što smo mislili da ćemo spasiti ekonomiju koja se bazira na ležernosti života.