Norveška je opet osvojila zlato, ni OI nisu poremetile njihov tijek reda, rada i discipline

U Parizu je bio kraj olimpijskog ciklusa. Norveška je osvojila zlato. Osvojila je brojna zlata i prije, ali Norveška se nije odlučila za pomlađivanje na početku novog olimpijskog ciklusa. Njima su Olimpijske igre samo jedno u nizu natjecanja koje ne remeti tijek reda, rada i discipline koja je sagradila od ženske rukometne reprezentacije Norveške najbolji tim svih vremena. Osnovni princip rada je "možeš ili ne možeš". Ako možeš, znaju se pravila i to je sve.

Kod njih Katrine Lunde na golu nije stara s 44 godine. Nju čak ni u Beču nisu na rukama bacali u zrak, jer je odlučila da nema smisla još oprostiti se. Sad je u najboljim godina. Camillu Herrem su bacali, ona ima samo 38 i za dva gola je na listi svih vremena norveških strijelaca prestigla Linn Kristin Rigelhuth. Jedina ispred ostala je Katja Nyberg, ona usput još nije u Kući slavnih. Bude. Ta Camilla Herrem je odlučila je da je vrijeme za fotelju, ona je odlučila i to se poštuje.

Sad mislite, 44 godine Lunde je stara, dok druga vratarka Silje Solberg ima samo 34 i brani finale Eura, makar je sve do tada Lunde bila u prvom planu. Igra i njena sestra blizanka Sanna Solberg kojoj je naravno isto 34 na leđima. Kari Bratseth Dale, briljantna kružna napadačica nosi obranu s 33 godine, Stine Skogrand s 31 mijenja Noru Mork koja je nezamjenjiva, a ništa se ne osjeti. Skogrand je do Pariza uglavnom bila u sjeni s preko 30, znate da to nije lako...

E, to sve može samo kada radiš, kada te poštuju, kada sve poštuješ, kada znaš kuda ideš, gdje ti je cilj i kako to treba napraviti. Ta Norveška nema skupih klubova, ali 75 posto te Norveške igra doma i na tom "lageru" je masa novih snaga koja će, uz Reistad, Solberg, Aardahl, Hovden, Breistol, graditi novu priču bez Thorira Hergeirssona, ali s Oleom Gustavom Gjekstadom koji je ulaznicu za takav tim kupio osvajanjem tri naslova prvaka Europe s norveškim Vipersom iz Kristiansanda. Kriteriji su to, ti kriteriji sagradili su Norvešku kakvu poznamo danas.

Pazite, nekad su odlazile Leganger, Haltvik, Nyberg, Hammerseng, Breivang, Sörlie, Sundall, Rigelhuth, Frafjord, Tonje Larsen koja je sada na klupi uz Hergeirssona, pa je otišla Loke, pa se nakon Pariza umirovila Oftedal, pa ne igra Mörk, dok je ta Norveška jednako dobra, briljira čak. Ta Norveška na Euru 2018. bila je tek peta, u Tokiju nije igrala finale, bila je treća i nikome ništa. Idemo dalje.

Katrine Lunde je u nedjelju osvojila sedmo europsko zlato, što je apsolutni svjetski rekord na kontinentalnim razinama. Lunde ima 12 zlata s velikih natjecanja, tri olimpijska, dva svjetska i sedam europskih. Da je već primljena u Kuću slavnih i kao aktivna ne bi bila greška, jer ona je posebnost svjetskog rukometa. Jedino što se promijenilo kod nje je da u svlačionici više ne skače i ne luduje kao mlade koje su prvi put osvojile europsko zlato. To je jedna druga vrsta sreće i zadovoljstva i savršen dokaz da u sportu nema mladih i starih, nego samo dobrih i manje dobrih, onih koji mogu i onih koji ne mogu. Svi to vole pričati kada se neke stvari dogode, ali malo tko će takvu stvar istinski poštovati.

E sad, prije četiri godine Dansku smo pobijedili u borbi za broncu u Herningu. Prije dvije godine Mađarsku smo pobijedili u skupini u Ljubljani i plasirali su se u drugi krug Eura. Sada je Danska druga, Mađarska je treća, dok mi nismo prošli prvi krug Eura jer smo pomladili reprezentaciju. A možda je to stvarno tako i tako mora biti. Ako mora, ne treba se nervirati, svađati i slično. Što se mora, nije teško.

Ženski rukomet i dalje postoji, vidjeli smo najbolje od njega na završnici u Beču. Ima dobrih reprezentacija kao što su Norveška, Danska, Mađarska, Francuska, Nizozemska i Švedska, ali nema takve gužve kao u muškom rukometu. Uostalom, da smo dobili Farske otoke, "moćnu" Švicarsku da ne spominjemo, bili bismo nositelji i ne bismo dobili Španjolsku u play-offu za SP. Ali, nema veze, važno da znamo...