O stanju u ženskom rukometu puno govori da nismo imali igračicu na završnici Lige prvakinja

Proteklog vikenda vidjeli smo istinski spektakl ženskog rukometa, završnicu Lige prvakinja u Budimpešti. Puna MVM Arena, 20.000 gledatelja, najveći dio najboljih svjetskih rukometašica na jednom mjestu. I to je slika ženskog sporta koji puno puta bez razloga podcjenjujemo.

Ove godine kroz Podravku ženski se rukomet kod nas probudio. Odličnu su sezonu napravile Koprivničanke, sve je funkcioniralo kao nekad kada je Podravka dominirala i oko nje se gradila slika ženskog rukometa u Hrvatskoj, sjećate se. Krajnović, Mihoci, Pavlačić, Palčić, Petika, Hasagić, pa se malo doda Garnusova, pa Zubko, pa Maljko, pa Lokomotiva da Prosenjak, Klikovac, Dogan…

Bila su to jako ozbiljna vremena, ne slučajno složena. Jedan fini gospodin iz Koprivnice po kojem se sada dvorana zove je to odlično zamislio. I bili smo svoji, nikad više svoji. Jaka obrana, pametan napad… Mi smo uvijek bili svoji i bit ćemo, nikad nećemo biti Skandinavci, nikad nam jurnjava neće biti prioritet. Nekad je pod silnim pritiscima teško izdržati, a ne promijeniti pogled na rukomet. A ovdje je uvijek bolje nešto što je tuđe od našeg domaćeg i to nije samo problem rukometa.

Bešen, Šimara, Mamić, Barišić, Brkić, Šenvald, Birtić, da Debelić i ne spominjemo… Koja to ne bi mogla igrati na Final fouru u Budimpešti, po čemu su bolje Milling, Fodor, Lukacs, Emmeneger, Breistol, Halilčević, Ryu, Ane Mete Hansen...? Samo po tome jer su stalno u tom okruženju i ni po čemu drugom.

Sada je Podravka napravila vrijedan korak, ali taj korak sam po sebi neće biti dovoljan da se ženski rukomet vrati na stare postavke. Činjenica da nismo u Budimpešti na turniru imali ni jednog svog predstavnika jasno govori da smo od vrha poprilično daleko.

Vezane vijesti

SLIKA ŽENSKOG NOGOMETA ‘Plaća nam je manja od 1000 eura, moramo konobariti i čistiti, a klub nam je dao premiju za vrećicu namirnica‘

Pripremni turniri Podravka prva u Švicarskoj, Lokomotiva dobila VAC

Uvijek je bio netko: malo Žderić, pa malo Penezić, pa malo Grubišić, pa malo Debelić, pa malo Ježić, pa Zovko na klupi Györa… Uvijek se našao netko, a sada nitko. Očekivano smo padom izgubili širinu, a ono najgore što nam se dogodilo: gubili smo olako i igračice.

Recimo, jedan Ivan Martinović je stvoren rukometno u Austriji, ali zbog pravovremene reakcije obukao je hrvatski dres i danas imamo to što imamo. Njegov brat je ostao u Austriji, dakle nije išlo sve po ‘defaultu‘. A hrvatski ženski rukomet je proteklih godina gubio šakom i kapom, bez da se itko pretjerano nervirao.

Recimo, Mateja Pletikosić, koja nas sad oduševljava, iz Sinja je odabrala Crnu Goru (!?), Marta Žderić, sada Batinović, iz Ploča je otišla u Crnu Goru, Marta Tomac i Kristina Novak izabrale su ‘neku‘ solidnu Norvešku (!?), jer kod nas očito nisu imale mjesta, pa su Ana i Katarina Pandža ostale u Austriji, a na istom mjestu su se zadržale i Ines i Lena Ivančok. Nabrojali smo samo osam igračica koje smo izgubili ‘šaptom‘ i osnovno je pitanje koliko bi Hrvatska s njih osam bila danas jača u širini i u izboru, odlučio se izbornik Obrvan pozvati neku od njih u tim ili ne.

Moramo s tim prestati, hitno, jer nas nema milijardu da bi nam takve stvari bilo svejedno gledati. U reprezentaciji igraju samo najbolje. A opet prijeti situacija da se neke igračice udalje od tima, zbog navodnih grijeha. To se u situaciji u kojoj se nalazimo ne rješava preko koljena, nego razgovorom, preciznim dogovorima i čistim pojašnjenjima razloga zašto se tako nešto događa. Ako nismo naučili iz prethodnih situacija, onda se moramo ozbiljno zabrinuti. Nisu naše igračice ništa lošije od strankinja, ali nikad nećemo saznati koliko vrijede ako iz njih ne izvučemo najbolje. One su izgubile nadu da uopće još nešto mogu učiniti kao što Euro 2020. nije promijenio baš ništa, kao ni 2012. kada smo prvi i jedini puta bili na Olimpijskim Igrama.

Ženski rukomet ovisi isključivo sam o sebi i što prije to prihvati, bit će mu lakše. Smisao ne smije biti upitan, bez obzira na situaciju, jer karijera kratko traje, a igrati u nacionalnom dresu je nešto posebno i nema veze bilo s kim drugim osim isključivo od njih samih. Nema tog problema koji se ne može riješiti, a previše smo izgubili proteklih godina da bismo si dopustili dalje poniranje. Podravka je na pravom putu i jako može pomoći hrvatskom ženskom rukometu u cjelini. Jer i sama slika iz Podravine uz jaku reprezentaciju bila bi nešto sasvim drugačije. Bilo bi idealno da dođe na Final four u Budimpeštu i nije to daleko toliko koliko se možda nekome čini. Ali mora vidjeti sve. U tome je snaga.