Screenshot: HTV
ČUDO IZ METROPOLE

Kako se rodio HR rukomet: Nisu imali ni dom, ni autobus, a sve je počelo u motelu kod gazdarice Kriste!

Nikad se nije dogodilo da netko postane prvak Europe bez da je i jednu utakmicu odigrao kod kuće
Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 15. svibanj 2022. 16:53

Zagrebovo europsko stasanje bilo je i ostalo najposebnija priča novije rukometne povijesti. U vrijeme dok je Hrvatskom carevao rat, zagrebaši su se do europskog trona penjali igrajući kao domaćini u Njemačkoj. Tako je Dukla ugošćena u Günzburgu, Kolding i Krasnodar u Göppingenu, a u finalu je dočekana bogata španjolska Teka u austrijskom Grazu.

Bez domaće utakmice

Pobjeda u prvoj utakmici finala bila je minimalna, pa je doček u Španjolskoj bio žestok. U vruću limenku La Alberciju jedva se moglo proći iz autobusa. Nije bilo ugodno, posebno za neke. U prepunoj dvorani u Santanderu, Zagreb je tada odigrao nezaboravnu predstavu, možda i najbolju u cijeloj svojoj povijesti. Dočekan je zvižducima, ispraćen ovacijama u špaliru, koji su na izlazu iz dvorane napravili domaći navijači. Dotad nešto neviđeno.

Bilo je nezaboravno večer cijele momčadi, posebno vratarskog tandema Pušnik - Vujović, koji je bio nesavladiv i zasjenio Matsa Olssona, tada najskupljeg europskog rukometaša, na vratima Teke. Trener Teke, Emilio Alonso, koji je kasnije postao naš kolega radivši kao radio komentator, čovjek koji je uz Juana de Diosa stvarao španjolski rukomet, nakon susreta je konstatirao:

- Bili smo nemoćni.

A bilo je to samo finale jedne najposebnije sezone u povijesti ne samo Zagreba, nego i hrvatskog rukometa uopće. Nikad se u povijesti prije i poslije toga nije dogodilo da netko osvoji naslov prvaka Europe bez da je i jednu utakmicu odigrao pred domaćom publikom. Eto, toliko je jak bio Zagreb. Mnogi su skloni reći da je onda bilo jednostavnije nego danas. Možda i jest, ali je sve bilo puno drugačije. Nije bilo ni toliko utakmica, ali ni toliko igrača. A, recimo, ta skupa Teka iz Santandera u polufinalu je iz natjecanja izbacila Barcelonu, koju je Valero Rivera stvarao za sve one godine koje će uslijediti na europskom tronu. A slažete se nije loša bila ta Barcelona, već tada u punom sastavu.

image
Screenshot: HTV

‘Mali maturalac’

Zvali su se Loto, imali su plave i bijele dresove.

Počelo je u malom mjestu kraj Günzburga, u malom motelu kod gazdarice Kriste koja je učinila sve da se Zagreb osjeća kao doma u Hrvatskoj. U tom Günzburgu je Zagreb dočekan najposebnije, jer je legendarni Josip Milković ostvario neizbrisiv trag u malom njemačkom mjestu. Tu u Günzburgu, pala je Dukla iz Praga. A onda se išlo u Chomutov, malo mjesto na granici Njemačke i tada Čehoslovačke u kojem je sve bilo staro i socijalistički, hotel bez prozora, prepun nevjerojatnih mirisa, u kojem je u gotovo nevjerojatno potpuno novoj dvorani pobijeđena Dukla. Lagano.

Nakon toga se napredovalo, a dolazio je ruski Krasnodar. Rusi su tih godina bili pojam. Branio je tamo neki Andrej Lavrov, jurio neki Jurij Gopin, bio strašni ljevak Ladigin, zbog kojeg je Bruno Gudelj u suzama znao doći do klupe, jer ga je bilo jako teško zaustaviti. Boravak je napredovao do Göppingena, gdje je tada Velimir Petković današnji izbornik Rusije stvarao danas jaki Göppingen. Hotel Tri kraljeva vrha u centru bio je baza, a živjelo se u dvorani u Göppingenu. I onda je došao put u Krasnodar, živopisni Krasnodar u onim vremenima, gdje je Zagreb odigrao možda najbolju obranu 3-2-1 u svojoj povijesti i potpuno razoružao ruskog prvaka.

Polufinale je bilo sljedeća postaja. Ali, nije se vratilo doma, jer doma je bio Göppingen. I tamo je došao danski Kolding. Nakon Rusa bilo je to pravo osvježenje i Kolding je tada lagano razbijen u odličnoj predstavi, a fešta nakon utakmice u obližnjem kafiću u centru jedna je od najluđih ikad doživljenih. Pa se busom išlo na sjever, gdje je usputna stanica do Koldinga bio Flenbsurg, koji je tada bio drugoligaš i uz Noku Serdarušića postajao veliki klub što je danas. Boravak u Flensburgu bio je kao “maturalac u malom”, zahvaljujući prijatelju Ivici Lovrinčeviću i najvažnije je samo bilo stići do Koldinga. U njega se išlo autima, jer klub tada nije imao autobusa. A dočekale su Zagrebaše pune tribine naših ljudi koji su pobjegli od rata da bi spasili živu glavu.

I uzvrat protiv Koldinga je bio jedini poraz Zagreb te sezone u Kupu prvaka. Zagreb je razbio Hans Peter Munk, inače tada reprezentativac Farskih otoka. Izgledalo je loše, što nakon “maturalca” u Flensburgu i nije bilo iznenađenje. Dobro da su uopće mogli trčati.

image

Ulaznica za utakmicu u Santanderu

Arhiva

Domaćini u Grazu

Onda je počelo malo popuštati na frontu, pa se vratilo doma, ali Europska rukometna federacija, koja se tada formirala, zaključila je da zbog rata finala u Hrvatskoj neće biti. A kako je Graz bio najbliže, a Austrija neutralna, tako se stiglo do Graza gdje je ugošćena Teka. Uz stotinu problema, bilo je teško, jedva se pobijedilo, ali je onda došao opjevani uzvrat i nešto što se nikad u povijesti europskog rukometa nije dogodilo.

Taj naslov osvojili su mnogi koji su tada živjeli sa Zagrebom, a nositelji na terenu bili su trener Zdravko Zovko, trener vratara i njegov pomoćnik Zdenko Zorko, tehniko, pokojni Vlado Nekić, direktorski tandem Zoran Gobac i Nenad Volarević, predsjednik i veliki šef INA-e, Miro Fajerbach, a na terenu briljatni vratarski tandem, Rolando Pušnik i Vlado Vujović, potom na krilima Patrik Ćavar i Vladimir Jelčić lijevo, Ivica Obrvan desno; Nenad Kljaić i Alvaro Načinović na crti, a u vanjskoj liniji s lijeva na desno danas pokojni Iztok Puc, Ratko Tomljanović, Bruno Gudelj, Tettey Banfro i još neki mladići poput Goluže, Markovića, Babića, Šarića...

Bila je to, kratko rečeno, jedna velika momčad koja je obilježila početak stvaranja EHF-a kao organizacije. I zato je nekad nevjerojatno da Zagreb u Europi može imati tretman kao da se tako nešto nikad nije dogodilo. No, vremena se mijenjaju, danas je sve skuplje, sve teže, sve je više utakmica i igrača, a nama ostaje sjećanje na jednu veliku priču od koje je počelo apsolutno sve u hrvatskom rukometu. Priča koja je temelje imala u ligi bivše države, koja je stvorila europsku broncu, svjetsko srebro i olimpijsko zlato. I nada da će se ta priča opet jednom može ponoviti, dogoditi, jer neopisiva je sreća u tim teškim danima, dok su se igrale puno važnije utakmice, donesena Hrvatskoj. Pamti se i veseli let iz Santandera i doček u Zagrebu, pa fešta u Maximu kraj Cibone i Oliver Dragojević, koji je s prvacima Europe uz Hennessy pjevao cijelu noć. To su bila vremena… Samostalna Hrvatska i prvi europski naslov tog obima u njoj. Nikad se ponoviti ne može.

Te godine Zagreb je osvojio i europski Superkup u finalu razbivši mađarski Veszprem, koji je bio pobjednik Kupa EHF. Da, ovaj Veszprem koji danas hara, tada se stvarao i bio sretan sa -10 u Zagrebu. Ta utakmica, uzvrat, igrala se u dvojci Doma sportova i bila prva koju je Zagreb odigrao doma nakon dugo, dugo vremena. Godinu kasnije Ledena će nakon Cibone postati rukometni pojam. A pehar L’Equipea, nekada tradicionalno prijelazni, i danas je u vitrinama u Kutiji šibica.

Linker
19. lipanj 2022 22:25