Nevjerojatno, žena ima 45 godina, najbolja je vratarka Svjetskog prvenstva rukometašica, ima više od 40 posto obrana po utakmici. Sve je napravila u karijeri. Tri olimpijska, tri svjetska i sedam europskih zlata s Norveškom, sedam Liga prvakinja (Viborg, Györ, Vipers), dio svih najboljih sedmorki velikih natjecanja. Tu je još osam srebrnih i brončanih medalja, ukupno 21. I znate što je nevjerojatno? Katrine Lunde nikada nije proglašena najboljom svjetskom rukometašicom. Možda je sada, kada je odlučila reći "dosta", vrijeme i za to kako bi priča dobila i na papiru taj dojam savršenosti koji je ostavila u svojoj karijeri. IHF bi to morao napraviti, jer Lunde zlatnim slovima ostaje zapisana u povijest rukometa.
Kaže norveška kraljica s gola, koju su stalno pitali za kraj, kako je odlučila prestati...
- Najbolji savjet koji sam dobila u karijeri je onaj od mog trenera Matsa Olssona, on glasi: "Nitko ne bi trebao odlučivati kada ćeš prestati, trebao bi čovjek to sam odlučiti. Jednostavno, ako se osjećaš ispunjenom - prestani. Nemoj to raditi zato što netko drugi to očekuje ili želi da to učiniš, samo vjeruj sebi po tom pitanju".
Evo kako je Katrine Lunde sažela jednu veliku karijeru:
- Postoje dvije osobe koje su odigrale ključnu ulogu u mojoj karijeri. Jedna od tih osoba ušla je u moj život malo kasnije, druga je bila tu od prvog dana, moja sestra blizanka Kristine. Rođena sam nekoliko minuta ranije od svoje blizanke, što je uvijek bilo važno kad smo bile mlađe, iako možda više nije tako zabavno biti starija. Nismo rođene u sportskoj obitelji, zapravo, moglo bi se reći da je moj otac gotovo mrzio sport. Počele smo igrati kad smo imale devet ili deset godina, isprobale smo mnogo sportova, ali rukomet je bio taj koji nam je ostao. Bile smo mala ekipa u Kristiansandu, gdje sam rođena, i koncept profesionalnog igranja s 15 ili 16 godina nikada mi nije padao na pamet, iako smo pobjeđivale neke od najboljih ekipa u zemlji. Imali smo ljetnu kolibu blizu grada i naš je otac tada shvatio što želimo i podržao nas je kupnjom rukometnih golova. Pripremili smo teren uz kolibu i tamo trenirale preko ljeta. Ja kažem da sam ušla na gol jer nitko drugi nije htio, dok Kiki kaže da su svi htjeli i da sam ja imala sreće. Obje smo išle na sveučilište, dok smo igrale u Kristiansandu, ali kada smo odlučile preseliti se u Dansku, odlučile smo se u potpunosti usredotočiti na rukomet.
- U Aalborg smo preselile s 24 godine. Nismo se još vidjele kao zvijezde, samo smo htjele pronaći dobru ponudu od koje bismo mogle živjeti. Ne sjećam se previše svog prvog velikog prvenstva s Norveškom, Eura 2002., jer moja uloga tamo nije bila toliko igranje, koliko gledanje i učenje. Norveška ima sjajnu tradiciju vratara, tako da je bilo sjajno biti dio toga. Cecilie Leganger bila je moj idol. Od malih nogu pružala je nevjerojatne nastupe i bila je zvijezda u velikom svijetu rukometa, ali je i sjajna osoba. No, uvijek se vodila borba za vratarske pozicije u reprezentaciji i trebalo mi je vremena da prihvatim da neću uvijek biti izabrana. To nije lako kao sportašu, jer uvijek želiš biti taj koji igra i igra dobro, ali sam shvatila da ne želim biti tamo ako nisam dovoljno dobra. To je jednako važno.
- Tu na scenu stupa druga važna figura u ovoj priči, trener vratara Mats Olsson. Sjećam se kad sam upoznala Matsa, jednostavno mi je počeo postavljati neka pitanja o tome kako razmišljam i što radim. Natjerao me da razmislim o načinu na koji pristupam "vratarstvu". Otvorio mi je put razmišljanja o strategijama koje imam protiv određenih igračica. Na primjer, jesam li željela da ispucaju svoj omiljeni udarac ili da im dam otvoren prostor za šut na koji nisu navikle, a koji onda mogu ponovno pokriti. O tome prije nisam puno razmišljala. Imala sam svoj stil, ali Mats me uvjerio da mogu ponuditi više. Njegov doprinos imao je ogroman utjecaj na mene, ali je trebalo vremena da se to primijeni. U početku mu je cilj bio da nekako ne primimo gol u utakmici. Naravno, ubrzo je shvatio da to nije moguće. Ponekad me bolje čita nego što ja sama sebe čitam.
- Postoje neka prvenstva koja su mi se urezala u sjećanje, teško se sjetiti svega. Recimo, Euro 2004. u Mađarskoj je jedno od njih. Taj turnir je došao ubrzo nakon što smo izgubile priliku za kvalifikacije za Olimpijske igre 2004. Odmah smo rekle da će sljedeće Olimpijske igre biti zlatne za nas. I od tog trenutka svaki korak bio je usmjeren na Peking 2008. gdje smo osvojile zlato. Skupa sa svojom sestrom, što mi posebno znači.
- Kako sam postajala starija, počela sam maksimalno koristiti dane između utakmica, znajući kako se isključiti. 2008. godine pokušala sam ostati fokusirana cijelo vrijeme, ali toliko toga propustiš, pa sam postala bolja u tome da malo više uživam i upijam kulturu mjesta na koja putujemo.
- Jedna od teških stvari vezanih uz profesionalizam i selidbe bio je moj rastanak od sestre Kristine, prvi put bismo igrale za različite klubove. Györ je bio nevjerojatno iskustvo, jer kada sam stigla u klub, još uvijek nisu uspjeli osvojiti europski naslov. Kad smo konačno prekinule prokletstvo i pobijedile Budućnost u finalu 2013., bilo je nevjerojatno.
- Na golu nisam ja, glumim. Dobra sam osoba, ali bilo je trenutaka, možda više u prošlosti, kada su me se igračice bojale. Neću biti nepravedna nikad, ali učinit ću što je potrebno da dobijem utakmicu. Imala sam veliku sreću igrati uz neke sjajne obrambene igračice za svoje klubove i Norvešku.
- Kada sam pretpostavila da bi kraj mogao biti blizu, vratila sam se u Kristiansand. Moja sestra je također igrala u mojoj prvoj sezoni i bilo je nevjerojatno, jedan od pravih vrhunaca moje karijere. Nisam mogla ni zamisliti kakav ćemo uspjeh postići s Vipersom, tri naslova prvaka Europe. Podići taj trofej s Vipersom je nešto o čemu nikad nisam ni sanjala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....