Dagurova Hrvatska je protiv Slovenije pokazala da smije sanjati polufinale, mnoge stvari su se posložile

Furioznom igrom u prvom poluvremenu koja je podsjetila na one najljepše rukometne dane, izabranici Dagura Sigurdssona potukli su slovenske u posljednjoj pripremnoj utakmici uoči početka SP-a koji Hrvatska 15. siječnja otvara protiv Bahreina. Čvrsta obrana temelj je konačnog uspjeha, a upravo takav bio je hrvatski defenzivni blok ispred Dominika Kuzmanovića koji je u potpunosti zaustavio inače odličnu slovensku momčad čija je glavna odlika brza tranzicija i lagano postizanje pogodaka.

Iz takve početne pretpostavke, nisu Slovenci, nego su Hrvati zabijali kao od šale i u prvoj četvrtini sagradili prednost koju nisu ispuštali do kraja utakmice. Pogled na semafor u tim je trenucima bio pomalo nestvaran posebno u svjetlu činjenice da je riječ o protivniku koji je Hrvatsku pobijedio na olimpijskom turniru u Parizu te je upravo taj poraz bio jedan od onih koji je zapriječio plasman Hrvatske u četvrtfinale turnira. Recept je vrlo jednostavan, samo ga treba primijeniti na terenu, a Domagoj Duvnjak i suigrači ovaj su put potvrdili da znaju i mogu, samo što to nekad, tko zna iz kojeg razloga, ne pokazuju na terenu.

Ovaj je put sve ulazilo, Ivan Martinović je s pet dalekometnih "praćki" na početku dodao sol na ranu protivnicima koji nikako nisu uspijevali nametnuti svoj stil igre na terenu. Pojedinačno je možda nepotrebno analizirati, no u petak navečer u Areni Zagreb, na mjestu gdje će Hrvatska igrati sve svoje utakmice na turniru (osim eventualnog finala), doslovno sve je štimalo. Od čvrste i pokretljive obrane, do brzog prelaska na suparničku polovicu terena. Ulazilo je izvana, ulazilo je s crte na kojoj su Šipić, a kasnije i Šimić, opravdali očekivanja. I krila su bila na visini zadatka. Ne samo u kontrama i polukontrama kojih je bilo dosta, već i u situacijama iz izrađenih akcija. Pristup i igra koju su Sigurdssonovi igrači pokazali protiv Slovenaca daje nam pravo za nadanje da se to može ponoviti i kad počne ona prava stvar. Treba zato zaboraviti Makedoniju i tu lošu utakmicu i fokusirati se na prikazano s puno jačim Slovencima...

- Koje je naše pravo lice? Ono iz kvalifikacija za OI u Hannoveru ili nastup na olimpijskom turniru. Ono iz utakmice u Varaždinu protiv Makedonije ili ovo protiv Slovenije? Nadam se baš ovo koje smo sada prikazali, rekao je kratko nakon utakmice Ivan Martinović, koji je sa Slovencima opet pokazao da je jedna od najjačih karika u reprezentaciji baš kao što je to bio na posljednjim velikim nastupima, koji u konačnici nisu završili slavno.

Je li sada na redu nešto drugo?! To je, naravno, nemoguće zaključiti nakon jedne dobre utakmice, nakon jednog nastupa koji je pokazao da je moguće. Ipak, kao što su to nakon Slovenije zaključili Domagoj Duvnjak, spomenuti Martinović, ali i svi ostali igrači koji su stali pred mikrofone, bio je to nastup koji je kadar u momčad unijeti prijeko potrebnu dozu samopouzdanja prije početka SP-a.

Ono što je stalno, posebno nakon kiksa u Parizu naglašavano, dobrim je dijelom i ostvareno. Obrana je znatno pojačana, a iz te je perspektive i napad dobio na ubojitosti. Slovenci su na svojoj koži osjetili ono što bi na SP-u trebali Bahrein, Argentina i Egipat kao najjači i posljednji protivnik u preliminarnoj skupini. Trebali bi to osjetiti ponovno Slovenci u drugom krugu kao i Islanđani, koji su, uz Kubu i Zelenortske otoke, protivnici na putu hrvatskih rukometaša u drugom krugu. Povoljan ždrijeb i domaći teren - naravno ne treba sumnjati na podršku 15.500 gledatelja na svakoj utakmici, zalog su za vjerovanje da Sigurdsson i njegovi igrači mogu do četvrtfinala. Budu li igrali kao protiv Slovenije, u to ne treba uopće sumnjati. A u četvrtfinalu će se igrati jedna utakmica o kojoj ovisi sve. Prolazak u polufinale turnira bio bi ostvarenje snova, a ono uopće nije tako daleko kako se do Slovenije činilo. No, ne treba već sada ići tako daleko i sanjati. Činjenica je da su se mnoge stvari posložile i da sada više i nije toliko nerealno sanjati.

Koliko je ozbiljna ozljeda Davida Mandića? To je ono što je nakon utakmice zabrinulo Sigurdssona koji sada ima muku pri izboru igrača za konačni roster u prvom krugu. Bez jednog takvog "divljaka", naravno u onom najpozitivnijem smislu riječi, bilo bi puno teže i to se i potvrdilo kad ga nije bilo u momčadi zbog ozljede. Za nadati se je da će s njim sve biti u redu - baš kao i sa svim ostalim igračima koji su u ključni u Sigurdssonovim "razmišljanjima" o idealnoj postavi koju uskoro mora osmisliti.