Četvrt stoljeća. I još koji tjedan više. Toliko nas dijeli od gola Josipa Šimića Ajaxu na Amsterdam Areni. Bila je to Liga prvaka, studeni 1999. kada je Dinamo (ako ćemo faktografski preciznije, zvali su se tada Croatia), slavili usred nizozemske metropole 1:0. Jedini pogodak postigao je vrlo efektno, lobom preko van de Sara, Josip Šimić. Trener je bio današnji predsjednik Dinama, Velimir Zajec.
Gotovo četvrt stoljeća kasnije, svjedočili smo i još jednom "povijesnom" pogotku Josipa Šimića. U ipak jednom sasvim drugom sportu, pa konačno i u utakmici koju ne možemo baš svrstati u isti rang, a niti bi rukometaše Bahreina mogli smjestiti u istu rečenicu s nogometašima Ajaxa. No, ipak činjenica stoji da je na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Zagrebu, u 1. kolu, mladić koji nosi isto ime i prezime kao poznati sad već bivši nogometaš, postigao svoj prvi gol za hrvatsku izabranu vrstu.
Parafrazirajući Neila Armstronga - "Možda malen gol za Hrvatsku, ali velik za Šimića". Bilo je to u samom početku susreta, šesta minuta i gol za 2:1.
- Uh, da pamtit ću taj trenutak, taj gol. Prelijep osjećaj. Ne znam što bi vam rekao kako sam se osjećao u tom trenutku.
Josip Šimić (rukometaš, ne nogometaš) doista jest za najširu hrvatsku javnost, onu koja ne "guta" rukomet doslovno svaki dan, solidna nepoznanica. Dosad. On je uostalom i jedan od dvojice debitanata u našoj izabranoj vrsti, iz Ivana Pavlovića koji je nešto možda poznatiji poradi činjenice da igra u PPD Zagrebu.
Josip je pak rođen u Berlinu (2000.), te je ondje i počeo igrati rukomet kao dijete. Dapače, trenutačno je ondje najdugovječniji igrač budući da nosi dres Potsdama od svoje 16. godine. Ondje je počeo kao lijevi vanjski, da bi s vremenom bio prebačen na pivota što se pokazalo punim pogotkom. Za njega i za Hrvatsku koja je izabrala njega, kao i on nju, svoju domovinu. Prošle je sezone bio najbolji strijelac ovog berlinskog sastava, a isto vrijedi i za ovu sezonu, iako Potsdamu baš ne cvjetaju ruže u Bundeslige. Prvi su trenutačno, ali samo ako tablicu pogledate u zrcalu odozdo. Dakle, zadnji. No, pustimo Potsdam. Josip Šimić svojim igrama ondje, pa pozivom u hrvatsku reprezentaciju i sada nastupom na Svjetskom prvenstvu držimo da pokazuje kako neće još baš dugo igrati u Berlinu.
- Jako sam uživao ovu prvu utakmicu, ali čak više na klupi, nego na terenu, ha, ha - uz smiješak će Josip pojašnjavajući malo pobliže.
- Gledajte, o atmosferi na tribinama i navijačima se radi. Kad si na terenu, isključiš se ipak malo, ne osjećaš to, koncentriraš se na igru, na suparnika, suigrače, sebe. Onako, s klupe, pogled na tribine, navijači... Kad sve to gledaš i čuješ, to je prekrasno.
Tko je došao Josipa pogledati s tribina, mislimo od vaših?
- Pa, pola obitelji. Otac, majka, rođaci. Obitelj odavde iz Zagreba.
E sad, Josip jest rođen u Berlinu, ali zašto je tako dobar razlog je malo drukčiji. Naime, Josip je podrijetlom iz Slavonije!
- Podrijetlom sam iz Kruševice!
Znali smo, znali smo da mora postojati neka "kvaka"! Za slabije poznavatelje zemljopisa jedine nam domovine, iz lagani prijekor poradi toga, Kruševica je mjesto nedaleko od Slavonskog Broda. U biti, bliže je Slavonski Šamac, ali to je tu, Brod je u blizini. Ah, gdje će suza nego na oko.
- Da, Kruševice mi je otac, ali imam i obitelji podrijetlom odavde bliže, iz Kašine, kod Zagreba.
Obrana je protiv, stalno ponavljamo ne baš osobitog suparnika kakav je Bahrein, ipak bila na mjestu, bez zamjerke, slova prigovora. Jesmo li onda odnosno jeste li vi onda na dobrom putu izgradnje "granita u obrani"?
- Najbitnije je da imamo agresivnu i kompaktnu obranu. To smo pokazali u 1. kolu, ali mislim da smo to iskazali i u prijateljskim ogledima. Tako samo moramo dalje raditi.
Što vam je kapetan Duvnjak, mislimo na cijelu momčad, govorio, rekao u zadnjem slovu prije nego ste istrčali pred ispunjene tribine Arene?
- Samo da budemo mirni. To je prva utakmica, da ne upadamo u nikakvu paniku nego da samo uživamo.
Koje slovo o Argentini?
- Brzi su na nogama, kako se kaže. Morat ćemo opet pokazati agresivnu obranu, ali ako odigramo tako kao protiv Bahreina, bit će opet isto - zaključio je Josip Šimić.
Zapamtite ga sada dakle, ne postoji u hrvatskom sportu samo Josip Šimić nogometaš. Imamo i ovog dečka s brojem 10 na leđima rukometne vrste i sa slavonskim genima u krvi. Kakav pakleni spoj!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....