Ako u jednadžbi imamo varijable kao što su siječanj, dvoranski sport i veliko natjecanje, konačno rješenje može biti samo jedno - rukomet! Pred nama je, dakle, "ono razdoblje" u godini tijekom kojeg nogomet, sukladno hrvatskoj tradiciji, na dvadesetak dana silazi s pijedestala glavnog nacionalnog sporta i svoju poziciju prepušta upravo rukometu. Rukometna groznica ove će godine Lijepu Našu tresti još i snažnije nego inače budući da su Zagreb, Varaždin i Poreč, uz Herning i Oslo, domaćini Svjetskog prvenstva. Izabranici Dagura Sigurdssona na put prema toliko željenom rezultatskom iskoraku (čitaj medalji) krenut će iz grada pod Sljemenom, odnosno iz grupe H u kojoj se nalaze još Argentina, Bahrein i Egipat.

Rukometni Ronaldo i Messi

Predstojeći će Mundijal, međutim, biti "totalno drukčiji od drugih" kojima smo svjedočili prethodna dva desetljeća, kako iz hrvatske, tako i globalne perspektive, a ponajprije zahvaljujući dobro poznatim sintagmama o smjeni generacija i kraju jedne ere. Mikkela Hansena i Nikolu Karabatića, naime, nakon dugo vremena nećemo gledati u dresovima Francuske i Danske, dok će Domagoj Duvnjak hrvatske trupe predvoditi po posljednji put u karijeri. S druge strane, brojni mladi i potentni lavovi predstavit će se široj publici. No, krenimo redom...

TOM DUBRAVEC Cropix

Karabatić je prvo SP za "tricolore" odigrao još 2005. godine, dok je Hansenu premijerni Mundijal bio onaj u Hrvatskoj četiri godine kasnije. U razdoblju nakon toga navedeni je dvojac navukao ruho lidera svojih reprezentacija, ali i zaštitnih lica modernog rukometa, te stekao ikonski status kakvog, primjerice, u nogometnim okvirima uživaju Cristiano Ronaldo i Lionel Messi.

Francuz je osvajao svjetska prvenstva 2009., 2011., 2015. i 2017. (uz srebro 2023., te bronce 2005. i 2019.), dok se Danac na krov svijeta penjao 2019., 2021. i 2023. (uz srebra 2011. i 2013.). Godinama su ova dva velikana predstavljali nerješivu enigmu za suparničke obrane i vratare, te oduševljavali publiku svojim golovima, asistencijama, potezima i fintama, preuzimali odgovornost u ključnim trenucima, hladnokrvno rješavali utakmice i, u konačnici, personificirali rukometnu igru kao takvu. Bombe iz skok-šuta, udarci s poda, iz koraka, s "krive" noge, eret, šase, skidanje paučine iz rašlji, dodavanja bez gledanja, na crtu, na krilo, preko pola terena...sve su to Hansen i Karabatić (s tim da je potonji vrhunski igrao i obranu) kontinuirano isporučivali na parketima diljem Europe i svijeta. Baš kao što je to nekoć činio legendarni Ivano Balić, a nakon njega neuništivi Domagoj Duvnjak...

Za potrebe ove priče, komandnu ćemo ploču našeg zamišljenog vremenskog stroja ponovno podesiti na 2009. godinu i vratiti se do ranije spomenutog SP-a u Hrvatskoj. U nikad prežaljenom finalu u zagrebačkoj Areni naša je reprezentacija izgubila od Francuske 24-19, a vjerojatno najupečatljivija scena s te utakmice je borilački "face-off" Balića i Karabatića.

NENAD DUGI/CROPIX

Osim po tom sudaru titana, odnosno bolnom porazu u završnici, predmetni Mundijal u kolektivnoj je memoriji hrvatskog sporta utisnut i kao onaj na kojem je Duvnjak (koji je za reprezentaciju debitirao 2007. na SP-u u Njemačkoj) istaknuo kandidaturu za budućeg lidera nacionalne selekcije. Valero Rivera već je tada ustvrdio kako je 20-godišnji Đakovčanin najbolji igrač na svijetu (što je i službeno potvrđeno 2013.), a slično su očito razmišljali i ljudi iz HSV-a koji su, sedam mjeseci kasnije, Duvnjakov transfer iz Zagreba u HSV platili 1,1 milijun eura, što je u to vrijeme predstavljalo jednu od rekordnih odšteta isplaćenih za jednog rukometaša.

U godinama koje su uslijedile Duvnjak je s HSV-om, a onda i Kielom, osvojio sve što se osvojiti moglo, te preuzeo dirigentsku palicu u hrvatskoj reprezentaciji i postao njezin apsolutni lider. Nakon srebra 2009., Duvnjak je s Hrvatskom osvojio i broncu na SP-u 2013., odnosno tri srebra (2008.,2010.,2020.) i dvije bronce (2012.,2016.) na europskim prvenstvima, te broncu na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu. Duvnjaku, dakle, nedostaje samo zlato s nacionalnom vrstom, a savršeni pečat na njegovu briljantnu karijeru bilo bi kada bi se tim trofejem uspio okititi u posljednjem reprezentativnom plesu. Kakva bi to priča bila...

Mlada Njemačka

A dok Duvnjak bude pisao posljednje poglavlje svog veličanstvenog sportsko-biografskog romana, a Hansen i Karabatić to budu promatrali iz fotelje, brojni mladići na predstojećem će Mundijalu ispunjavati početne stranice i truditi se zasjati na velikoj sceni, te na njih valja obratiti osobitu pozornost.

TOM DUBRAVEC Cropix

Takvih će na ovom SP-u biti popriličan broj, no reprezentacija iz čijeg rostera "strši" najveći broj mladih talenata vrijednih gledanja je Njemačka. Marko Grgić (Eisenach) domaćoj je javnosti već poznato ime budući da se radi o sinu nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Danijela Grgića i koji je, unatoč našim nadanjima da će obući dres Lijepe Naše, prošle godine debitirao za rodnu Njemačku. Ovaj 21-godišnji lijevi vanjski na SP dolazi s vrhunskim referencama kao treći strijelac Bundeslige sa 119 postignutih pogodaka u 17 utakmica. Njegov godinu stariji reprezentativni kolega na poziciji desnog vanjskog, Renars Uscins (Hannover Burgdorf) može se pohvaliti još impresivnijim ligaškim učinkom budući da na kontu ima čak 125 golova, što ga čini drugim najefikasnijim strijelcem njemačkog prvenstva, a kao na traci "trpa" i 22-godišnje lijevo krilo, Tim Freihöfer (Füchse Berlin), koji je zabio 110 golova i četvrto mjesto na ljestvici bundesligaških strijelaca dijeli s našim Ivanom Martinovićem.

Braća Cikuša Jeličić i Costa

I u španjolskoj reprezentaciji postoje rukometni dijamanti koje smo mogli gledati pod našom zastavom, a oni se zovu Petar i Đorđe Cikuša Jeličić. Riječ je o 19-godišnjim blizancima, sinovima hrvatskog rukometaša Zorana Cikuše (igrao za bjelovarski Partizan) i Srpkinje Tatjane Jeličić. Petar (lijevi vanjski) i Đorđe (desni vanjski) su rođeni u Španjolskoj i obojica su pod ugovorom s Barcelonom do 2027. godine. Potonji je, međutim, iz "blaugrane" proslijeđen na posudbu u francuski Montpellier za koji je ove sezone u francuskom prvenstvu postigao 11 pogodaka, dok Petar pruža sjajne partije u dresu katalonskog diva za kojeg je u španjolskom prvenstvu zabio 35, a u Ligi prvaka 28 golova. Obojica se nalaze na popisu Jordija Ribere za predstojeći SP, no taj popis nije konačan i s njega će otpasti još jedan igrač. Bilo kako bilo, barem jednog od braće Cikuša Jeličić gledat ćemo na Mundijalu, a vjerojatno i obojicu.

Što se, nadalje, tiče mladih talenata u Danskoj, u prvom je planu ime Thomasa Arnoldsena, 22-godišnjeg srednjeg vanjskog, koji je u ovosezonskoj Ligi prvaka drugi najefikasniji strijelac Aalborga s 43 pogotka, odnosno najbolji dodavač s 24 asistencije. Kada, pak, govorimo o reprezentacijama koje ne spadaju u prvu jakosnu skupinu, svakako treba istaknuti Portugal, kojeg će na SP-u predvoditi Sportingov Martim Costa. Ovog 22-godišnjeg lijevog vanjskog EHF je proglasio najboljim mladim igračem za 2024. godinu, a o njegovim napadačkim sposobnostima dovoljno govori činjenica da je trenutačno četvrti najbolji strijelac Lige prvaka (62 gola), odnosno drugi najbolji ako se gledaju isključivo pogoci iz igre (56), a u toj je kategoriji od njega bio uspješniji samo Mathias Gidsel (68). Pored Martima, vanjsku liniju Sportinga i Portugala na desnoj strani osnažuje i njegov 19-godišnji brat Francisco koji je s 54 gola sedmi strijelac LP, odnosno treći po broju golova iz igre (48).