Da se finale igra u Areni, nema te sile koja bi nas mogla zaustaviti. Ako to prenesemo u Oslo, bit će i tamo kaosa. Hrvatska je u transu, gori sve, nebo, zemlja, uredi, kafići, baš sve. Opet nas je sport ujedinio. Sve počinje s rukometom i politika se mogla opustiti, nitko bar jedan dan ne priča o poskupljenjima. Ako netko i priča, nitko ne sluša. Ajde fala Bogu, malo bez toga. Sjajno je napisao jedan veliki pjesnik kada su ga pitali o tome:
"Sve je poskupjelo, samo je život pojeftinio."
I tome ne treba ništa dodati. U to malo života je naš mali dobri sport rukomet. Vi se sigurno nećete složiti da je mali, ali 30 godina to traje, stalno smo dobri, stalno nešto i stalno nešto ne valja, kao da je drugdje bolje, da su drugi veći. A velike se tako ne gura, čak i kada im je teško, a rukometu je nekoliko godina bilo jako teško. Tražio je način, isto kao što ga je tražio nakon Atlante ‘96. i našao u Portugalu ‘03. Za sve uvijek treba malo vremena, odrastanja, za sve uvijek treba puno truda, za sve uvijek treba donositi prave odluke. A svaka uvijek nije prava, makar bismo svi željeli da je tako.
Mi nikad nećemo biti Islanđani, ali sigurno Dagur ne bi imao ništa protiv biti Hrvat, jer to što je tu doživio nije nikad u svojoj karijeri
Balansirati u tom okruženju je jako teško i jako izazovno i onda kada se dogodi ovakva stvar možeš samo biti ponosan na sve. Bravo dečki, vi ste pokazali što je Hrvatska, vi ste pokazali što je svojim rukama stvorila Hrvatska. Da, to je jako bitno i to nikad, ali baš nikad ne smijemo zaboraviti. Ti svi dečki su potekli ovdje, dobro jedan je u Austriji, ali tom je srce uvijek bilo neupitno. Činjenica da igraju finale Svjetskog prvenstva samo govori kakav silan potencijal ovdje postoji.
I takva Hrvatska je oživjela i Dagura Sigurdssona. Mi nikad nećemo biti Islanđani, ali sigurno Dagur ne bi imao ništa protiv biti Hrvat, jer to što je tu doživio nije nikad u svojoj karijeri. Nikakav Island, Japan, pa ni Njemačka to mu ne mogu pružiti. Čak nije ni on bio hladan na klupi, kao Islanđanin. Dapače, više nas je podsjetio na vatreni Grindavik. Bravo Dagur. Trebali smo ga, ne da nas nauči rukomet, jer da se ne uvrijedi, mi smo rukomet znali i puno prije.
Trebali smo ga da posloži tim, da nam donese odluke koje će nas podići i s kojima ćemo krenuti naprijed, da pobjegnemo od svakodnevnih uvreda, ponižavanja, podmetanja. Nije to uvijek lako. I nije bilo dobro u Parizu, makar to Dagur neće nikad priznati. Ali, samo je dovoljno pogledati sastav u Parizu, sastav u Hrvatskoj, samo je dovoljno pogledati pristup u Parizu, pristup u Hrvatskoj, samo je dovoljno pogledati obranu u Parizu, pa obranu u Hrvatskoj. Ne tranziciju, jer bez obrane nema nikakve tranzicije. Nema tu filozofije. Što se dogodilo? Čovjek je počeo vući poteze, to je izgledalo ponekad prilično kaotično, u njegov pobjedničkom stilu od 2016., ali je dalo rezultat i to je suština cijele priče u kojoj postoji samo jedan osnovi postulat od kojeg se nikad ne odustaje. Tko može 200 posto igra, bez obzira na minutažu, tko ne može – ne igra. I to je to.
Razbili smo Francusku k‘o beba zvečku. Šušnja, Mamić, Maraš, Srna – pakao. Nestali su Remili i Mem u naših 5-1, kao da se ne radi o tandemu koju je ponajbolji na svijetu. To je izgledalo moćno. Uvijek smo imali dobre vratare, i sada to potpisujemo, ali sada imamo ekstra baš kao što je Francuska nekad imala Thierryja Omeyera koji je tom sastavu davao mirnoću u najtežim trenucima. Danas imaju Desbonneta i Bolzingera koji su dobri vratari, ali nisu ekstra i to se u takvom sastavu osjeti.
To kako su Srna i Jelinić igrali utakmicu je nevjerojatno. Zamislite, Jelinića nije bilo u Parizu. To što je odigrao Martinović u drugom dijelu mogu samo veliki igrači na ‘tuđoj‘ poziciji. A on je bio srednji. To što je napravio Karačić u samo dvije akcije, e to se zove iskustvo, to je nos, a taj Karačić nije bio tu na početku SP, nije bio u Parizu. Glavaš igra kao u transu, nikad bolji rukomet, ‘Grizli‘ Šipa lomi sve pred sobom, čak je slomio i Konana i Fabregasa na kraju priče. Strašno.
Francuska nas je pokušala isprovocirati brutalnim rukometom, ali je ostala u šoku kada je dobila odgovor, ali na isti način, a ne u isključenjima, čemu su težili da nas pokušaju slomiti. To je glava, to je sigurno odlična sugestija Sigurdssona ‘ne smiju nas isprovocirati‘. Ma, ništa nam nisu mogli.
Arena je rekla sve, stajala je pjevala s rukometašima zadnjih deset minuta utakmice i još 45 minuta nakon završetka, ‘da ti srce oće puknit‘, kako kaže jedan gospodin pred mirovinom. Taj je baš navalio, ali ne daju mu nikako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....