Hrvatska može do polufinala na Svjetskom prvenstvu, ali razlike su male, presuđuje jedna lopta - poput prvoklasnog proroka poručio je Velimir Petković za Jutarnji list sredinom studenog prošle godine, a njegova je prognoza u utorak postala i sažetak četvrtfinalne bitke. Hrvatska je preskočila Mađarsku i rezervirala mjesto u polufinalu, dok je razlika bila mala - presudila je jedna lopta.
- Evo, imam ovdje i poruke koje sam razmjenjivao sa svojim igračima proteklih dana, odmah sam napisao da finale igraju Hrvatska i Danska, onako, utopijski. Bio sam na svim utakmicama do polufinala, bitku protiv Francuza gledali smo zajedno u hotelu. Skakali smo, radovali se, vrištali - govori nam Petković u predvečerje finalne bitke u Oslu, a dok dio njegovih klupskih pulena odbrojava posljednje sate do bitke za zlato, trenera Zagreba ulovili smo na zapadu Hrvatske, u Labinu, gdje s klubom odrađuje zimske pripreme.
Proteklih ste dana osjetili atmosferu u zagrebačkoj Areni, jeste li se tijekom karijere susreli s takvim ambijentom?
- Da vam budem iskren, dugo sam u rukometu, dugo sam u sportu, prošao sam razna natjecanja i razna polufinala, finala, ali ovo je neponovljivo. Ovu će atmosferu svi pamtiti, žao mi je onih koji su to gledali na televiziji, dok oni koji su bili u dvorani, ti će postati ne navijači reprezentacije, Zagreba ili Nexea, nego navijači rukometa. To je pobjeda ovih igrača, oni su napravili veliku reklamu za ovaj sport, ni najveći optimisti im nisu davali šanse za tako daleki plasman.
Jeste li mogli Hrvatsku zamisliti na završnoj stepenici?
- Bilo je malo onih koji su vjerovali i da se može proći ona druga grupa, a onda se sve otvorilo i osvojilo se prvo mjesto. Protiv Mađara je utakmica bila izgubljena, pa se dogodio čudesan preokret. Ne želim umanjiti zasluge igrača, ali ta energija s tribina, ta podrška, ta vjera... To je ta ljubav prema dresu i zastavi koju hrvatski navijači nose svuda, oni uvijek daju impuls, motiv i želju. To nije slučaj, nego tradicija. Preokret je “zapalio” ljude.
Da ponovimo gradivo: bili ste dobar prognozer, najavljivali ste napet ishod.
- Tako je, ha, ha. Sve je to sjajno za rukomet, bilo je puno utakmica u jedan gol, recimo Njemačka i Portugal ili Francuska i Egipat, to treba biti reklama za rukomet. No, mrlju bacaju sudačke odluke koje nisu jasne. Rukometna pravila nisu jasna, ne zna se što je prekršaj, što je isključenje za dvije minute, što je pasivni napad... Uvijek se brane da neće kopirati druge sportove, dok se ovako uvijek ostavlja prostor za manipulaciju ili za pomisao da gubitnik misli da je oštećen. Sjećam se jedne utakmice s ovog turnira, jedna momčad gradila je napad minutu i 35 sekundi, drugoj je u sljedećem napadu nakon 15 sekundi podignuta ruka. Kako da nas to ne ljuti? No, ovo je sjajan rezultat, poticaj za klince koje će ovo inspirirati. Velika je euforija u državi, igrači su se napunili adrenalinom već u Karlovcu.
Gdje stoji ključ uspjeha ove generacije hrvatskih rukometaša?
- Tajna je kompaktnost. Zajedništvo. To je oduvijek krasilo hrvatske igrače, hrvatske reprezentacije u svim sportovima. Ozlijeđeni igrači s tim ozljedama vjerojatno ne bi igrali u klubovima, a sad su se javljali da žele igrati. Vidio sam da je Srni u jednom trenutku “zaštekao” mišić, mislio sam da neće igrati, već sam razmišljao što ćemo u klubu, a on krene u dvoboj protiv Mađara i onda protiv Francuza odigra onakvu utakmicu. Ne mogu vam opisati koliko sam sretan zbog njega. Vidio sam prije da je bio pod kritikama na nekim stranicama i forumima, to je i mene povrijedilo, ali kao da je dobio novu injekciju energije. On je bio taj koji je držao momčad. Svi su se borili do iznemoglosti, uvijek su pronalazili novu snagu, a zasluge u tome imaju i ovi fantastični navijači.
Izbornika Sigurdssona poznajete više od dva desetljeća, jeste li uspjeli razmijeniti koju poruku proteklih dana?
- Nismo se čuli. Sigurno mu nije do poziva, znam iz osobnog iskustva da na prvenstvima imate sto, dvjesto poziva, ali trebaju vam mir i koncentracija. On je veliki radnik, znam da će popiti pivo, dva nakon utakmice, a onda odmah počinje priprema za iduću utakmicu. Svi su prije govorili o “hladnom Skandinavcu”, ali to je normalno. I ja sam dolazio u Njemačku i Rusiju, pa sam imao problema s privikavanjem, ne mogu odmah nametati svoje navike i običaje. No, kada sam vidio Dagurove emocije pokraj klupe, tu nema više priče o “hladnom Skandinavcu”, to je sada naša, vruća krv.
Što je, pak, Dagur donio, a da njegovi prethodnici na izborničkoj klupi nisu uspjeli?
- Neću tako govoriti jer su i njegovi prethodnici bili veliki treneri. Međutim, dogodi se generacija. Sve sjedne na svoje. Recimo, zamislite da nije bila ovakva euforija i strašna atmosfera u Areni, bi li se dogodile baš onakve, identične utakmice protiv Islanda, Slovenije, Mađarske i Francuske? Onakvi preokreti, ali i dominantne pobjede?
Teško...
- Tako je, ne želim padati u neku euforiju, ali jednostavno se poklopilo vrijeme za ovakav uspjeh. Nadam se da će to biti impuls svima za budućnost. Svojim igračima sam napisao poruku: “Čestitam vam, sretan sam, ali nemojte poletjeti. Ostanite na zemlji”.
Već ste spomenuli “svog” Zvonu, koga biste još izdvojili od hrvatskih karika na ovoj svjetskoj smotri?
- Uvijek je tu kolektiv, ali Srna je nadmašio sam sebe. Naravno, tu je i Kuzmanović. Vjerojatno će biti najbolji vratar turnira, iako smo često imali najbolje vratare s ovih prostora, dugo niti jedan nije dobio takvu nagradu. Očekujem da to bude on. Moram spomenuti i obranu koja gine ispred njega: Šušnja, Mamić, Srna, Šipić... No, Kuzmanović je branio i sedmerce, “zicere”, bio je posljednja prepreka u onim trenucima kada bi ekipa pala. Ne mogu zaboraviti niti “svog” Glavaša, odigrao je životne partije. Šipić je fenomenalan, jedan od najboljih pivota, igra u oba smjera...
Na “vratima raja” čeka nas Danska, koja lovi četvrti naslov svjetskog prvaka u nizu. Može li se to uopće objasniti?
- Prije početka sam rekao da bi Danci trebali dobiti zlato i da ostali igraju za plasmane od drugog mjesta nadalje. Ta njihova generacija, to je s drugog svijeta. To je sistem koji funkcionira, od juniora i kadeta, nisu bazirani na fitness centre. Kad pogledate njihove igrače, ni na jednom nećete vidjeti mišiće. Imaju drugačiji sustav, puno trčanja i izdržljivosti. To je velika razlika.
Postoji li recept za takvu silu? Kako ih Hrvatska može ugroziti?
- Ova momčad već je napravila nešto što graniči s čudom. Napisao sam svojim igračima da su postali heroji, bez obzira na finale. Probudili su sve. Sjećam se posljednje utakmice s Danskom (Svjetsko prvenstvo 2023. nap.a.), kada su također bili dominantni, pa je Hrvatska odigrala neriješeno protiv njih s obranom 5-1. To samo Hrvati mogu odigrati, nitko to ne može kopirati, dok Skandinavci ne znaju igrati na to. Treba iznenaditi suparnika, ali sve ovisi o atmosferi, pritisku, sucima, hoće li dopustiti igranje na granici... Treba igrati na granici, ova ekipa može napraviti novo čudo, pretvoriti ovaj cijeli turnir u još veće čudo.
Hrvatsku, ipak, čeka drugačija slika u Oslu. Danci su u toj dvorani odradili već dvije utakmice, Norveška im je "preko puta", čini se da će oni tu biti u maloj prednosti?
- Volio bih da dvorana ne igra veliku ulogu, ali hoće. Znate, imali smo te neke rupe u svim utakmicama, što je normalno, padnete u krizu i umorni ste, onda dođe huk s tribina i probudite se. Čujem da ide nekoliko čarter letova kao podrška, ali očekuje se više Danaca. I gore zna biti vruća atmosfera. Nije lako, nakon deset do 15 dana u Zagrebu prvi put odlazite na strani teren.
Kako, pak, objasniti portugalski fenomen?
- Ulažu puno, a klubove su prislonili na sekcije nogometnih klubova - Porta, Benfice, Sportinga. Znamo kakav je novac u nogometu, čak i mali postotak tog novca napravi puno u rukometu. Imaju akademije, dobar skauting, a dovode i puno mladih kubanskih igrača koje onda razvijaju. Nema puno tajni, samo rad. Tu su i Nizozemci, prije ih nije bilo nigdje, pogledajte ih sad kako igraju. Svi ih se boje.
Pretpostavljamo onda da su vam Portugal i Nizozemska najugodnija iznenađenja turnira, tko vas je najviše razočarao?
- I Talijani su me ugodno iznenadili. Najveće razočaranje za mene su Norveška i Švedska, imaju vrhunske igrače, ali su ti igrači odigrali katastrofalno.
Filmsku priču ovog turnira potpisao je i Domagoj Duvnjak, koji se od najdražeg dresa oprašta na spektakularan način.
- Ima li što ljepše za jednog takvog igrača? Bilo je straha da će doći do ružnog oproštaja, ispadanjem u grupi, još se dogodila i ta ozljeda. Međutim, smatram da je i to jedan od razloga uspjeha, jer se on vratio s tom rupturom lista, i kada momčad vidi kako se on ponaša s puknutim mišićem, onda svi vuku posljednje atome snage. To je velik razlog zbog kojeg se Hrvatska digla iz pepela. Ne samo da je bio s njima, nego je i igrao. Vidjeli smo na mnogim utakmicama da je Dule glasniji i od Sigurdssona.
Koga vidite s liderskom palicom nakon njegova odlaska?
- Zvone je miran, ali možda će ga ovo dignuti, ovo što je odradio. On bi mogao biti taj. No, lidera ne postavlja trener, lider se postaje. Ekipa ga izgura.
Na poziciji srednjeg vanjskog igrača nameće se i jedan od vaših igrača iz kluba, Ivano Pavlović. Je li on opcija za budućnost?
- Mogao bi izrasti u vrhunskog igrača. Velik je znalac, imenom podsjeća na jednog. Ima predispozicije da predvodi novu generaciju, ali mora još raditi, malo je zaigran.
Hoće li, dakle, onda ovaj turnir biti kratkoročni bljesak ili ipak temelj za nešto dulje i veće?
- Ovisi o analizi Svjetskog prvenstva. Ako budu euforični, ako budu samo pričali i slavili, brzo će to proći. Sjećam se Eura u Srbiji 2012. kada je Srbija izgubila u finalu od Danske, dok su poslije toga bili loši na Olimpijskim igrama iste godine jer su pogrešno tumačili taj uspjeh. Mora se dobro analizirati što je bilo dobro, a što nije. Treba vidjeti što treba za budućnost, kako raditi dalje. Ajmo probuditi još dva centra, ajmo uložiti. Ajmo dovoditi igrače iz više centara, iz Osijeka, Splita, Rijeke... Imamo talent, treba podržati razvoj sporta - zaključio je Velimir Petković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....