Finalni okršaj rukometnog SP-a u Oslu između Hrvatske i Danske, kao i utakmica za treće mjesto između Francuske i Portugala, koja joj je prethodila, očekivano su izazvali neviđenu "pomamu" među hrvatskim navijačima oduševljenim igrom hrvatskih rukometaša u Areni Zagreb, a koja je dva tjedna "gorjela" rijetko viđenom navijačkom euforijom.
Bilo je to lijepo evociranje uspomena i repriza velikih rukometnih fešti koje je Hrvatska organizirala 2000., 2009. i 2018. kad su na našem terenu održana dva EP-a i u 2025.-oj već drugi SP.
Od jutra na nogama
Nažalost, ovaj je put Hrvatska suorganizator turnira s Danskom i Norveškom, a krešendo turnira je u Norveškoj. Veliko finale naši rukometaši tako nisu odigrali pred 15 i više tisuća svojih "raspomamljenih" navijača kao što je to bio slučaj do polufinala. Samo su oni rijetki i "odabrani"uživo u Oslu mogli pratiti posljednju utakmicu SP-a, oni koji su dovoljno rano mislili da Hrvatska može dogurati daleko, kao i oni sretniji koji su imali "veze"na pravim mjestima. Unatoč činjenici da su nadglasani od puno brojnijih danskih navijača, "drukeri"iz cijele Hrvatske, ali iz dijaspore, dostojno su podržali naše rukometaše.
Oni su u malim grupama već ujutro počeli kružiti centrom Osla, koji se ledio na minus sedam, neki su pravim kanalima osigurali karte ranije, neki su ih i bezuspješno pokušali nabaviti među navijačima drugih reprezentacija. Nažalost, mnogi su razočarani nakon ostali ispred dvorane ako se nisu dočepali nekih ulaznica koje su se preprodavale po višestrukim cijenama. Stjepan i Leon Sefić došli su iz Splita još prije nekoliko dana, oni su bili sretne ruke te su gradom pjevali Hajduku:
- Ovdje smo u Oslu kupili ulaznice. Došli smo malo ranije, ima nekoliko dana, ovako nešto se ne propušta. Počelo je, počelo, idemo po zlato...
Tijekom tog nedjeljnog jutra malene su raštrkane grupice hrvatskih navijača kružile centrom grada uz zaljev Indre Oslofjord, gdje je svjetski poznata Operahuset, operna kuća koja je nacionalni ponos kao i pored muzeja famoznog Edvarda Muncha. Svuda su se mogle vidjeti prepoznatljive kockice, a velika većina od njih bila je u potrazi za ulaznicama nadajući se da će ih nekako nabaviti. U ranim poslijepodnevnim satima mnogi su se uputili prema Unity Areni u Baerumu, udaljenom gotovo 30 kilometara od centra grada. Dogovoreno je ranije, putem društvenih mreža, da je okupljanje kod hotela Quality Expo, neposredno pored dvorane odakle se "čoporativno" otišlo prema Areni. Svuda u toj gunguli mogla se čuti rečenica koja se ove nedjelju u Oslu najviše ponavljala: Ima li netko kartu viška?!
Nisu normalni
"Zabava" i navijanje počeli su vrlo rano, a neke grupice hrvatskih navijača sa zanimanjem su pratile, fotografirale i snimale zbivanje uz obalu gdje se mladi Norvežani nakon izlaska iz drvenih i "kipućih" sauna na splavovima onako vrući bacaju u more nakon što razbiju led. Taj "Oslo Badstuforening"- Oslo sauna iznimno je popularna zanimacija u gradu i mora ga se rezervirati tjednima unaprijed.
"Oni nisu normalni, more je na nuli, zaleđeno je. Razbijaju led i skaču more, a ja sam se ovako zabundan smrznuo do kosti”, komentirao je jedan dobro opušteni "mulac "uz opasku da je mislio da je "faca" jer je na Bačvicama jednom za Novu godinu igrao picigin.
- Nema veze, idemo dobiti te Dance, dobacio je i potrčao za grupom svojih prijatelja.
Koliko je stvarno u Hrvatskoj, ali i u Oslu, teško bilo doći do ulaznice za finale, najbolje svjedoči primjer Velimira iz Kutine, koji već nekoliko godina živi i radi u Oslu. Pored "Tigra”, spomenika i popularnog okupljališta u centru, pored glavne željezničke stanice, on je čekao prijatelje - Marina iz Mostara, koji inače živi i radi u njemačkom Mannheimu i svojeg kolegu iz Kutine, koji je također u Njemačkoj na privremenom radu, ali u Münchenu.
- Čekam prijatelje, nadam se da ćemo kupiti karte od nekih Francuza ili Portugalaca nakon utakmice za treće mjesto. Ili od nekog drugog. Tu sam, živim i radim u Oslu već neko vrijeme. Inače sam iz Kutine, odličan sam prijatelj Leona Šušnje i nekako sam mislio da će mi on bez problema moći omogućiti da kupim ulaznice pa se nisam previše trudio. Nažalost, čak i dečki koji igraju za reprezentaciju dobili su po ulaznicu-dvije tako da sam ostao "kratak", rekao je Velimir.
Bogat društveni život
Pojasnio je Velimir dodatno da u Oslu živi samo mala hrvatska zajednica, da se okupljaju povremeno iako "društveni život" u Oslu nije tako bogat kao kod nas doma...
Norveškim Hrvatima je ipak barem u nedjelju, društveni život bio bogat jer su im u "posjet" došli Hrvati iz cijele Europe. Pred dvoranom je cijelo vrijeme, kad su Francuzi i Portugalci već igrali, defilirali navijači u kockicama uz nezaobilazni repertoar navijačkih pjesama koje uvijek prate rukometaše.
Ima li netko kartu viška?! Ima li netko kartu viška?! Samo oni najsretniji našli su ih i uživo uživali u velikom finalu i posljednjoj utakmici Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića u dresu s nacionalnim grbom. Vrijedilo je biti u Oslu na ovaj datum 2. veljače; na isti datum kad su hrvatski rukometaši u Portugalu 2003. osvojili prvo svjetsko zlato...
Da, u Oslu je u nedjelju vladalo pravo ludilo. Koliko su se neki potrudili biti dijelom ove velike sportske priče, najbolje će posvjedočiti primjer trojice hrvatskih mladića rođenih u Beču u kojem i žive. Kupili su ulaznice putem interneta, pokazalo se pred ulazom u dvoranu da su krivotvorine. Intervenirali su kod organizatora, kumili i molili, stajali sat i pol pred ulazom u dvoranu. Platili su po 170 eura svoje ulaznice, potrošili po 500 eura za let od Beča do Osla i...
Nadamo se da su ipak nekako riješili problem i ušli u dvoranu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....