Hrvatska je bolja od 25. mjesta, ali treba puno više mudrosti da ne budemo na dnu. Gdje ne pripadamo

Hrvatska je osvojila President Cup na SP-u u Nizozemskoj. Vraćamo se s naslovom, prvim u povijesti hrvatskog ženskog reprezentativnog rukometa, kako god ga tko doživljavao. Osvojili smo 25. mjesto, to je slabo, ali smo po svemu pokazali da ne spadamo u dno svjetskog rukometa, kako se u pojedinim momentima ovog SP-a i posljednje vrijeme dalo naslutiti.

Imali smo puno peha, prije tog peha jako puno naglih, ishitrenih i krivih odluka i to nas je u paketu bacilo na dno tamo gdje ne pripadamo. Prvo su izbačene Pijević, Blažević i Mičijević, pa su se zahvalile sestre Posavec, Japundža, Bartulović, pa su se ozlijedile Brkić, Ježić, Mamić, Birtić i sve se to pretvorilo u puno previše problema za nas. Nismo toliko moćni, nema nas toliko da se možemo s takvim problemima nositi. A nije se trebalo dogoditi. Ne, barem ne sve od toga. Moglo je proći i drugačije.

Budućnost kaže da smo u problemu i da situacija nije nimalo jednostavna po tom pitanju. Razlozi? Mlade su još premlade da uđu u vatru, važnih smo se odrekli, a ozljeda će biti i u budućnosti, jer one su postale sastavni dio svake sportske priče čiji ritam raste iz dana u dan. Ozlijeđene će se vratiti, ali kako god, mi nemamo previše izbora, ne možemo ako nismo svi na okupu napraviti kritičnu masu za nešto ozbiljnije. E sad, tu dolazimo do drugog pitanja. Jako važnog. Praksa kaže da onaj tko ostavi hrvatski dres teško više dobiva drugu priliku. Imali smo u povijesti samo jedan izniman slučaj Ivana Čupića koji se vratio i još trajao nakon što je nakon Rija odlučio reći dosta. Sad imamo slučaj ‘rogova u vreći‘ i može nas spasiti samo razum, a taj razum znači razgovorom doći do rješenja koje će pomoći Hrvatskoj. Naravno, ako je iznad svih Hrvatska, kako se to voli reći. Nikakvi nagli rezovi, nikakvi obračuni, nikakvo prebacivanje krivnje na drugoga neće riješiti problem. Da je bilo otvorenosti i da su se problemi rješavali na vrijeme, možda danas ne bismo došli u takvu situaciju. Istina je da možda rezultat ne bi bio puno bolji, barem sudeći po zadnjim natjecanjima, ali bi Hrvatska sasvim sigurno bila konkurentnija nego što je bila imalo ozbiljnijim reprezentacijama na ovom SP-u.

Ostane li ovako, kriza će samo ići dalje. Čeka nas Euro, to će biti znatno teže nego na SP-u. Tu nema President Cupa. Imamo do njega vremena za riješiti probleme, odnose. Sve je u našim rukama, samo će dobre volje morati biti puno više nego što je bilo dosad. U ovoj situaciji nismo spremni za to, sigurno, a hoće li se išta promijeniti – vidjet ćemo. Svi moraju izaći iz rovova, ako je iznad svih Hrvatska.

Cure su dale svoj maksimum na ovom SP-u. To je realnost. Nećemo u pojedinačne analize, jer ne bi bilo mudro, ali recimo ovako globalno. Imali smo tim sa jednom prvom opcijom, dvije – tri druge, pet – šest trećih i s ostalima kojima je SP ipak bilo preteško breme u ovom trenutku. Stvar je izbora hoćemo li moći krenuti drugačije. Inače, opet nas čekaju odustajanja, sigurno će opet biti ozljeda i ako ostane sve po starom, imat ćemo situaciju da to više nikoga apsolutno ne zanima kao dio vrhunskog. Na potezu su oni koji odlučuju, potom i sve igračice, bila bi iluzija misliti da će samo jedna strana riješiti problem.O ligi? Nije slabija nego što je bila prije pet godina kada smo osvojili jedinu medalju dosad. Danas postoji Podravka u Ligi prvakinja, Lokomotiva koja je probuđena, koja će igrati Europsku ligu, Dalmatinka koja djeluje vrlo korektno. Danas je malo onih koji igraju u vrhunskim europskim klubovima, a igrati na najvišoj razini je ključ cijele priče. Moramo graditi. Razjedinjeni kakvi smo sada, nećemo sagraditi – ništa.