Zaboravljena bronca: Hrvatski ženski rukomet na raskrižju, vrijeme je za novi početak

Proteklih dana u Njemačkoj i Nizozemskoj odigrano je Svjetsko prvenstvo rukometašica. Zlatna je Norveška, srebrna Njemačka, brončana Francuska, a Hrvatska je zauzela 25. mjesto. Bili smo jedina neeuropska reprezentacija koja je igrala President Cup. I bili smo nadmoćni u njemu. To nije kompliment, ali je znak da ipak vrijedimo više nego što trenutni rezultat pokazuje. Dobro je da smo bili tamo, da nam je IHF dao pozivnicu, hvala mu na tome. Glupost je reći da je bolje da nismo ni išli, jer uvijek postoji ona ‘svako zlo za neko dobro‘.

Svjetski ženski rukomet se raspao na tri dijela. U prvom dijelu je šest selekcija, dvije apsolutno nadmoćne Norveška i Francuska, te četiri koje ovise o trenutku. To su Njemačka, Nizozemska, Mađarska i Danska. Svjetsko prvenstvo je bilo u Njemačkoj i Nizozemskoj, što je te selekcije gurnulo bliže vrhu, po staroj tradiciji IHF-a, ali da je bilo u Danskoj ili u Mađarskoj vjerojatno bi bilo obrnuto. Uglavnom, u tom krugu vrti se vrh svjetskog ženskog rukometa danas.

U treći dio spadaju neeuropske selekcije s izuzetkom Brazila i Japana, koje bi spadale u srednju klasu s europskim selekcijama. A ta srednja klasa je najduža u ovom trenutku i recimo da se u njoj visoko drže Švedska, Crna Gora, Rumunjska, možda još Španjolska, makar trenutno ‘kašljuca‘. Ostale selekcije su u nižoj srednjoj klasi svjetskog rukometa, a tu trenutno spadamo i mi. Da je situacija drugačija, mogli bismo i trebali bismo konkurirati gornjem srednjem sloju kvalitete svjetskog rukometa, ali nažalost po nas situacija je loša i ne ide nam na ruku. Razjedinjeni smo, isključivi, nitko nikoga ne sluša, pa samim tim ni ne čuje, svi rade samo iz svoje perspektive i ako se to ne promijeni ta donja srednja klasa postat će nam trajna realnost. Da ne bude zabune, mi smo i na ovom SP-u mogli biti u jačem sastavu, ali to ne znači da bismo se borili za vrh ili ne daj Bože za medalje. To znači samo da bismo bili konkurentniji Japanu i Rumunjskoj, da smo mogli u prijateljskim susretima dobiti Senegal, Poljsku, ali mi smo to sve izgubili i ta činjenica nam ne ide na ruku.

Postoji mogućnost za drugačije, a mogućnost je stvar odluka u budućnosti. Kakve će one biti, teško je predvidjeti. Ostane li ovako, donja srednja klasa ostat će naša realnost. Povratak Ježić, Brkić, Birtić, Mamić bit će plus, ali cjelokupno gledano teško će donijeti ono što svi želimo, jer uvijek se može dogoditi neka ozljeda, neko neočekivano zbogom. Za bolje će trebati napraviti napor više, a imamo li volje za napor više to je u ovom trenutku veliko pitanje. Ustvari, u ovom trenutku i nije pitanje. Odgovor je – NE.

Imamo dobre mlade igračice, ali te mlade igračice trebaju sustav u kojem će rasti. Sustav da ih se gurne u vatru u kojoj one jednostavno nisu u stanju biti može dovesti do toga da izgore brže nego što se može pretpostaviti. Svaki loš rezultat ostavlja traga, ostavlja jako puno upitnika o smislu svega i to nije odluka koja se može mijenjati preko noći. Ta odluka nosi stvaranje, puno odricanja u njemu, što nije lako ako nema nikakvih rezultata i to bi se trebalo respektirati puno više nego što se respektira trenutno.

Ženski rukomet treba sustav koji se pogubio nakon europske bronce 2020. godine koja je zadovoljila mnoge i bila im znak ‘to je to, mi smo svoje napravili‘, ali život ide dalje, sport se događa svaki dan, u sportu je svaki dan dokazivanje i samo onaj koji je spreman dokazivati može u njemu i uspjeti. Tu su jedino važni kriteriji reprezentacije, ali baš nikog pojedinačno gledano. Samo onaj tko je u stanju to prihvatiti može i treba biti dio reprezentacije, a to javno treba komunicirati s razlozima, a ne formulom ‘šutnja je zlato‘. Pokazalo se da nije. Odgovore ćemo dobiti kada svi izađu iz rovova. Bili smo mi i u puno gorim situacijama, kada se kretalo iz minusa, kada se počeo graditi tim koji je bio na OI, pa tim koji je osvojio broncu. Znamo kako to treba biti, samo nam je problem da to ne možemo držati u kontinuitetu kako to recimo radi Norveška. A bez kontinuiteta to ide gore-dolje, ponekad i bez kontrole kao sada. Iskreno rečeno, ženski rukomet zanima malo koga, samo se pišu deklaracije o ženskom sportu, a ženski rukomet treba ljude koji će se oko njega angažirati, stvoriti pravila, uvjete i biti spremni graditi budućnost. Trenutno je u tijeku traženje. Možda ćemo naći, a možda i nećemo. Kako god, nema drame, važno je samo da se zna na čemu smo, jer ovo što je bilo – ne treba nam.