Hrvatskoj treba preko 15.000 igrača za svaku utakmicu. Nikom u sljedeća dva tjedna ne smije biti lako

Danas za Hrvatsku počinje Svjetsko prvenstvo. Igramo doma i idealna je prilika da svi pokažu kako to stvarno izgleda kada igra Hrvatska. Onaj koji ne misli biti navijač treba ostati doma. Kao nikad treba nam pomoć s tribina, da to stvarno bude naš osmi igrač na terenu.

Dugo u hrvatskom rukomet već ne pušu svi u isti rog, kulminiralo je ne tako davno nakon Pariza, svađe su postale svakodnevica, ali sada nije vrijeme za svađe, filozofiranje, nego za pomoć, svatko na svoj način.

Nismo pet godina osvojili medalju na velikoj sceni, sama ta činjenica sugerira da nismo favoriti, makar smo doma, ali moramo sami od sebe napraviti favorite. Tko ne može dati 150 posto na terenu, ne smije biti tu. Nema tu filozofiranja, o mladim, starim, spremnim, nespremnim, ozlijeđenima, čekanju istih... Postoje samo oni koji mogu i oni koji ne mogu. To Dagur Sigurdsson mora vrlo precizno odrediti. Nije u životu uvijek ono što bi čovjek želio, nego ono što čovjek može učiniti da bi bio sretan i zadovoljan.

Svega smo mi svjesni, ali to sada više ne igra. Hrvatska mora 60 minuta letjeti po terenu. Tko to ne može, ne smije biti tu. Tko s tribina ne može 60 minuta navijati. ne smije biti tu. Svi su uvijek pričali o atmosferi u Hrvatskoj, sada to moraju prezentirati.

Treba probati sve, pa ako to uspijemo onda ćemo znati pravo stanje stvari. Što je realno? Proći prvi krug i boriti se za četvrtfinale. Izboriti četvrtfinale bio bi ogroman korak naprijed, uspjeh, plasirati se u borbu za medalju - nakon svega posljednjih godina - stvar koja bi za rukomet značila novi veliki zamah. Nećemo pričati o medaljama, pričat ćemo samo o prvom sljedećem protivniku, onda će stožer i igrači na terenu “reći” je li to za medalju ili nije.

Sigurdsson je proteklih mjeseci vidio sve. I što je dobro i što nije dobro. Nije vidio samo kako to stvarno izgleda da s terena i tribina krene prava Hrvatska. Mnogi su prije njega prošli to iskustvo i neke stvari se ne smiju ponavljati, ali ih treba zapamtiti. Teren je uvijek najbolji za izbor, na terenu se sve vidi i koliko je tko dao na treningu i koliko je tko dao na utakmicama, kako se ponaša kao dio jedne velike cjeline, dok je cjelina suština, jer rukomet je kolektivni sport u kojem nikad ne pobjeđuje pojedinac.

Mi moramo imati preko 15.000 igrača svaku utakmicu u Areni, hoće li to biti dosta za cilj, vidjet ćemo. Jedno je sigurno, nikom u Areni sljedeća dva tjedna ne smije biti lako!