Posljednji ples Domagoja Duvnjaka. Posljednje poglavlje i epilog jednog tolstojevski velikog i važnog sportskog romana. Neviđeni karusel emocija u Norveškoj. Da, ostat će ta nedjelja 2. siječnja 2025. i Oslo, Baerum i Unity Arena zapamćeni po proslavi četvrtog uzastopnog naslova prvaka svijeta Danske, koja je pokazala da je nedodirljiva za ostatak svijeta, no ostat će prije svega zapamćeni po posljednjoj utakmici Domagoja Duvnjaka u dresu hrvatske rukometne reprezentacije.
Od dresa s nacionalnim grbom oprostio se jedan od najvećih ne samo hrvatskih, nego jedan od najvećih svjetskih rukometaša u povijesti, u legendu je otišao jedan od najvećih hrvatskih sportaša uopće.
Davno su u sportskim mirovinama oni najveći poput Talanta Dujšebajeva, Jacksona Richardsona ili Ivana Balića, nedavno su otišli Nikola Karabatić i Mikkel Hansen, sad se od reprezentativnih utakmica oprostio i čovjek koji je punih 19 godina bio dijelom jedne neviđeno lijepe sportske priče. Rukomet više neće biti isti...
- Neviđeno sam ponosan, dugo sam bio dijelom reprezentacije koja je ostvarila velike uspjehe na najvećim rukometnim natjecanjima. Priča je trajala jako dugo, sad joj je došao kraj. Prepun sam emocija i zapravo mi je teško bilo što reći - rekao je Dule nakon finala nakon kojeg je sportski priznao da je protivnik bio bolji.
U potpunosti iznuren prolazio je Duvnjak kroz "špalir" novinara nakon finala i zastajao pored svake kamere, pored svakog mikrofona i diktafona i strpljivo odgovarao na pitanja ponajprije hrvatskih i njemačkih novinara. Ovi potonji imat će priliku i privilegij gledati ga još neko vrijeme u dresu Kiela.
- Da, ponosan sam na ovu medalju u koju nisam toliko uspio ugraditi i neviđeno sam zahvalan suigračima koji su me "dovukli" do još jedne medalje. Kad sam se ozlijedio još na onoj drugoj utakmici protiv Argentine, svijet mi se srušio, nisam vjerovao što se događa. Pomislio sam: "Bože, neće valjda sve ovako završiti?! Otići na takav ružan način?! Isto mi se dogodilo na Euru doma u Hrvatskoj 2018. godine, nije moguće da se opet događa?" Iako nismo otišli do kraja i nismo uzeli zlato koje smo toliko željeli, veliko je i posebno ovo srebro koje nosim oko vrata. Neviđeno sam sretan, sretan sam i zbog mlađih suigrača koji će nastaviti gdje smo mi stariji stali.
Duvnjak se osvrnuo na novu generaciju koja će ga naslijediti; uvjeren je da imaju lijepu budućnost.
- Ovo je tek njihov početak. Finale s Danskom je bila moja posljednja utakmica, oprostio se i Igor Karačić, najvjerojatnije i Ivan Pešić. Puno smo toga prošli zajedno, puno toga lijepog i ružnog. Siguran sam da će na sljedećih natjecanjima Hrvatska igrati ozbiljnu ulogu. Ovo ću pamtiti do kraja života. Osvojio sam dosta odličja, ovo mi je jedno od dražih. Odlazim iz reprezentacija mirne duše i ispunjena srca.
Priznao je Domagoj da je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj bilo nešto posebno, kao i ona prijašnja domaća rukometna prvenstva...
- Naši su nas navijači vodili od prve do posljednje minute na svakoj utakmici, bez njih ne bismo dogurali ovako daleko, dizali su nas kad je bilo najpotrebnije. Šteta je što i ovu posljednju utakmicu nismo mogli igrati na našem terenu, možda bi bilo drugačije, iako treba priznati da su Danci trenutačno nedodirljivi.
Danci su Duvnjaku iskazali pravi respekt u posljednjim sekundama utakmice, pustivši ga da zabije posljednji počasni pogodak.
- Tu se nema što za reći, svaka im čast. I izbornik Sigurdsson je tu imao svoje prste, uveo me je u igru i omogućio tako nešto. Tu je očito postojao neki raniji dogovor jer su svi protivnici stali, stao je i vratar Nielsen. Postupili su stvarno sportski i to im neću zaboraviti.
Istina je, takve se stvari rijetko događaju na sportskim terenima, no Duvnjak je to u potpunosti zaslužio. Uživao je u pobjedama u kojima je, baš kao i u porazima, davao cijelog sebe.
- Istina je, ostao sam bez tog zlata na velikim natjecanjima, osvojio pet srebrnih i četiri brončana odličja. Sjećam ih se svih, plakali smo u porazima, veselili se u pobjedama. To je sport, takav je i život, svemu jednom dođe kraj. Ovaj moj je bio poseban po svemu, no, ponovit ću, poseban je najviše po tome što su me u momčadi trpili izbornik i suigrači i ostao sam među njima i kad nisam mogao dati previše. To nikad neću zaboraviti.
Duvnjak nikad neće zaboraviti Unity Arenu i ono što se događalo nakon dodjele odličja poslije koje su on i suigrači sportski stisnuli ruke boljima i gotovo sat vremena na parketu i na tribinama slavili sa svojim najdražima i navijačima.
- Bilo je to predivno, cijelo ovo SP je bilo prepuno emocija. Bilo bi lijepo da smo na kraju mogli slušati najdražu Lijepu našu, no i ovo je bio neviđeni uspjeh. Svi su naši dečki stisnuli zube, igrali ozlijeđeni i pokrpani, bolesni i preumorni, igrali jedan za drugog kao što je to uvijek bilo kad je reprezentacija u pitanju.
Duvnjak nije mogao izdvojiti medalju koja mu je draža od drugih, posebno će se sjećati one iz 2009. u Zagrebu i ove oproštajne.
- Nema veze, bitno je ovo što sada imam oko vrata i s čime odlazim. Ne znam, možda mi je od svih poraza u finalima bio najgori onaj s Eura u Austriji i Švedskoj 2020. i onaj poraz od Španjolske u Stockholmu. Nije niti važno, osvojio sam puno toga, trajao sam jako dugo i uvijek davao maksimum. Da, ponovit ću, ponosan sam na to što sam dao hrvatskoj reprezentaciji.
Duvnjak svakako nije osvojio najviše od naših rukometaša, neki su. On je bio dijelom one najtrofejnije hrvatske zlatne momčadi s početka dvijetisućitih i ove najnovije.
- Put je bio dug, to je više od polovice cijelog mog života. Uvijek ću biti zahvalan onim starima koji su me uveli u reprezentaciju, uvijek ću se sjećati toga kako sam sanjao igrati s njima, kako sam igrao s njima, nadam se da sam nešto od toga uspio prenijeti ovim mlađima, kao i onima koji tek dolaze. Jedino što sada osjećam je neviđeni ponos, svi oni koji su na bilo koji način bili dijelom toga, ostat će zauvijek u meni...
Da, odigrao je Domagoj Duvnjak posljednju utakmicu u dresu hrvatske reprezentacije. Hrvatski rukomet više nikad neće biti isti. Potpisnik ovih redova potpuno je svjestan toga. Dočekao sam Duvnjaka koji je meteorski zasjao, ispratio ga isto tako.
Da, emocije su u nedjelju u Oslu bile neviđene. Negdje u zamišljenoj zvučnoj pozadini čuli su se taktovi orkestralne verzije "Theme from the Last Waltz" kad je posljednji oproštajni koncert odžala poznata rock grupa The Band. Tada su "bendovcima" oproštaj uveličale kolege Bob Dylan, Eric Clapton, Neil Diamond, Van Morrison, Ringo Starr, Muddy Waters i mnogi drugi, a Martin Scorsese je snimio o tom oproštaju veličanstven film. Duvnjaka su s terena ispratile također brojne kolege; bili su tu i Nikola Karabatić, Thiery Omeyer i mnogi drugi velikani rukometa. Danas u nekim drugim ulogama. Imat će ih i Domagoj uskoro, to je sasvim sigurno. Ne može taj "dečko" bez rukometa. U Oslu je Duvnjak otplesao "posljednji valcer"...Hvala Domagoj - za sve lijepe trenutke...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....