Preostalo je još nekoliko dana i za hrvatske rukometaše u Malmöu 17. I. utakmicom protiv Gruzije, započet će 17. izdanje rukometnog EP-a. Naši će rukometaši nakon toga igrati protiv Nizozemske i Švedske i pokušati izboriti što bolji polazni rezultat i u nastavku EP-a doći do sedme europske medalje nakon tri srebra (Norveška 2008., Austrija 2010. i Švedska 2020.) i tri bronce (Portugal 1994., Srbija 2012. i Poljska 2016.). Igrači Dagura Sigurðssona na EP-ima sanjaju prvo zlato, jedino zlato koje dosad nikad nisu osvojili?! Predobro zvuči da bi se i ostvarilo, no, valja se nadati.
Nije se loše zato prisjetiti premijernog nastupa hrvatskih rukometaša na prvom izdanju EP-a održanog 1994. u Portugalu prije 32 godine kojeg se sjećaju neki stariji među nama. Vrijeme stvarno leti. Sjeća se tog vremena kao da je bilo jučer, tadašnji izbornik Zdravko Zovko.
- Davno je to bilo, bilo je to još vrijeme rata i borbe za priznanje Hrvatske. Priča je stara: mi sportaši probali smo na sportskom planu pomoći i ponuditi sliku Hrvatske kao nove zemlje. Bilo je to i vrijeme osnivanja EHF-a, dotad se EP-i nisu igrali. Imali smo tešku kvalifikacijsku skupinu s tada jakim Islandom i Bjelorusijom (plus Bugarska i Finska, nap.a.) i to smo odradili odlično uz samo jedan poraz na Islandu. Plasirali smo se na taj prvi EP, među samo 12 sudionika na turniru koji nije bio idealno organiziran, prisjeća se svega Zovko.
- Bili smo smješteni u Almadi, imali smo neke prosječne pripreme, većina je igrača bila iz Zagreba plus Saračević, Smajlagić i Perkovac, koji su već igrali vani. Ambicija nam je bila ući među četiri najbolja da izborimo plasman na SP. Izgubili smo prvu utakmicu od Francuske iako smo bili napaljeni nakon što smo ih dobili u finalu MI u Languedoc-Roussillonu 1993. Možda nas je taj žar i koštao poraza kao i teret tog važnog trenutka. Poslije smo se podigli iako smo u skupini izgubili i od Rusije. Rusi su na kraju u zadnjem kolu dobili Francuze i tako nam pomogli pa smo ušli u polufinale. Iako je sistem natjecanja bio jednostavan, bilo je naporno jer se praktično igralo svaki dan. U šest dana se igralo pet utakmica. Ozlijedio nam se Patrik Ćavar i time smo izgubili vrlo važnog igrača koji je s Irfanom Smajlagićem radio razliku. Njih dvojica su bili najjači krilni par svih vremena. I u polufinalu smo bili napaljeni na Šveđane, ali smo izgubili da bismo u rulet utakmici za treće mjesto pobijedili Dance.
Zovko sve zasluge za prvu medalju ne pripisuje samo sebi:
- Imao sam tad jaki stručni stožer oko sebe, bili su tu Vinko Kandija, moj brat Željko, Sead Hasanefendić, kao i Zdenko Zorko, kao moj prvi suradnik i trener vratara. Dolazili bismo poslije utakmica oko 23 sata u hotel i analizirali utakmice do tri ujutro. Bilo je to drugo vrijeme, tad se i treniralo na dan utakmice. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Uz malo više sreće mogli smo doći u finale. Bilo je jako naporno i zato jer si tada na turnir mogao voditi samo 12 igrača.
Bilo je to ono vrijeme kad su rukometom drmali Rusi i Šveđani:
- I Francuzi su se tad pojavili, Nijemci su uvijek bili jaki, Rumunjska je još bila jaka i pojavila se Bjelorusija nakon raspada SSSR-a. Oni su imali Jakimoviča, Tučkina...koji su dominirali klupskim rukometom. Bilo je to vrijeme kad se nije moglo odmarati niti jednu utakmicu jer je bilo 12 jakih reprezentacija za razliku od današnjeg vremena kad možeš i kalkulirati i odmarati igrače jer sudjeluju 24 reprezentacije i sve nisu toliko jake. Tad je svaka "tekma" bila - biti ili ne biti. Bilo je to lijepo iskustvo iako meni kao treneru izbornički rad ne odgovara jer se ne radi cijelu godinu. Već sam se tada verzirao za klupski rukomet i rad u dnevnom procesu, a ne "stihijski" samo za velika natjecanja. To su dva različita posla...
Došao je nakon toga Island 1995., SP i nova medalja:
- Išlo se sve bolje, uzeli smo broncu, pa srebro pa nakon toga s Velimirom Kljaićem zlato u Atlanti 1996. na OI. Ta je generacija bila "top" i osvojila tri medalje u kontinuitetu iako smo u međuvremenu na EP-u 1996. bili "tek" peti. Bilo je turbulencija tada pod Abasom Arslanagićem. Ja sam nakon Islanda otišao s klupe jer mi je bilo prestatično raditi za reprezentaciju. Više mi je odgovarao ritam svakodnevnih treninga. Zagreb je te 1995. bio bombardiran tokom priprema. Sa mnom je gore bio Vlado Stenzel, bili su Josip Milković, Hrvoje Horvat i ponovno Zorko. I tu smo imali odličnu atmosferi i naboj, dečki su bili opušteni. Izgubili smo i tamo utakmicu od Češke i tamo smo u pet dana igrali četiri utakmice u tom ludom tempu. Dobili smo Ruse i ušli u četvrtfinale i išli na Tunis pa je došlo do opuštanja jer smo ih neposredno prije SP-a dobili u prijateljskoj utakmici 19 razlike. Jedva smo ih sretno prošli na sedmerce. Da bi se uzelo nešto vrijedno, moraš i imati sreće, to je sport. No, to se i pamti jer pamtiš teške pobjede, a ne one pobjede s 10 razlike. Sport su i pobjede i porazi...
Zovko je to osjetio i na domaćem EP-u 2000., na prvom turniru organiziranom u Hrvatskoj kad se vratio na kormilo reprezentacije:
- Opet sam uzeo reprezentaciju za EP kad sam bio trener Zagreba. Napravio sam krivu procjenu kako posložiti momčad nakon dva turnira bez osvojene medalje. Ključno je bilo da se opet ozlijedio tada najbolji svjetski igrač Ćavar. Opet on. Imali smo i problema na srednjem vanjskom, ja sam možda već tada trebao uključiti Ivana Balića kojeg sam godinu ranije zvao na neke pripreme. Perkovac se tada vratio, a već je bio trener-igrač. Pokušao sam kombinirati stare i mlade i nismo otišli na OI u Sydneyu 2000. No, i ti porazi su su dio igre i uče te nekim stvarima. Tada jednostavno nismo bili dosta dobri za medalju. Protiv Slovenije igrali smo za peto mjesto i mjesto na OI, Smajlagić je, recimo, pogodio jednu stativu pa drugu i od leđa Pušnika lopta se odbila van. Bilo je tu u nesreće, nijanse su odlučile. Sport je surov ponekad. Bio mi je to težak udarac, ali sam se brzo digao, sreća mi je to drugdje vratila.
"Jugoslavenska škola rukometa" bila je uvijek svjetski vrh. Zašto je Hrvatska nakon raspada države u rukometu bolja od ostalih zemalja..?
- Hrvatska je i u Jugoslaviji, što se trenerskog kadra tiče, bila prepoznatljiva i jača od drugih. Tu je otkrivena famozna 3-2-1 obrana, tu su bili Vlado Stenzel, Ivan Snoj...Trenerski je kadar ovdje bio tehničko-taktički najjači. Tako je bilo i s igračima u ono vrijeme, no "baza" trenera je tu bila presudna. Zagreb je bio u vrhu, a kod raspada države je HRS okupio one najbolje. Ja sam kao mladi trener imao pomoć Vinka Kandije, Vinka Tomljanovića, Bepa Samardžije, Vilima Tičića...Mi smo jednom cijeli dan na sastanku razgovarali o rukometu. Od njih sam najviše naučio...Tu je bio ključ svega.
Nažalost, izbornici su ipak kratko trajali i previše ih je promijenjeno u 30 godina:
- Jesmo, previše smo mijenjali i to je vjerojatno odnijelo još neke medalje. Ipak, svi su rezultati bili plod kontiniuteta i samo treneri koji su kratko trajali nisu osvojili medalje. Iznimka je jedino Velimir Klajić. Ćos Milković je uveo novu generaciju pa je smijenjen 2002. nakon 16. mjesta na EP-u iako je mladima s Balićem dao priliku pa je Lino Červar nakon toga osvojio sve. Lino je u kontinuitetu radio i osvojio sve, slično je bilo i s Golužom. Nestrpljenje nikad ne vrijedi, kao na primjer nedavno s Perkovcem. A imao je peh jer se ozlijedio Duvnjak. Sigurðsson je imao sreću, ja sam mislio da će ga smijeniti nakon OI u Parizu kad nije bio uspješan.
Kakav je Sigurðsson kao "faca" za našu reprezentaciju?
- On je dobar trener koji je prošao sve i ima viziju. Nije ovo zadnje srebro osvojeno samo zbog domaćeg terena kao što neki kažu. Domaći teren može biti i problem i opterećenje. Mnogi, kao Mađari, doma nikad nisu ništa osvojili. Oni puno ulažu, a ne osvajaju gotovo ništa. Nikako da slože pravu generaciju iako u rukomet ulažu kao i u nogomet. Bili su na SP-u jako blizu da nas pobijede pa je i tu bilo puno sreće za nas.
Zašto u povijesti postoje periodi u kojima su neke reprezentacije dominantne pa zatim doslovno "nestaju"...Nekad su dominirali DDR, Rumunjska, SSSR, Rusija pa ih sada nema, dok sada "kolo vode" Francuska, Danska...
- Tu je prije svega samo stvar ulaganja. Sjećam se riječi francuskog atletičara Guya Druta, kasnije sportskog funkcionera koji nam je jednom prilikom govorio da treba 10 godina rada i ulaganja da se ostvari rezultat. Francuza nije bilo u rukometu pa su 1992. na OI bili brončani i zatim su drmali rukometnim svijetom. Danas se, primjerice, Portugal diže, a Španjolska pada jer nema ulaganja, nemaju klubove osim Barcelone. To je stvar čistog ulaganja i organizacije rada. Danska ima nama najbliži sustav: nemaju puno profi klubova, ali imaju rukomet u školama i izbacuju puno igrača. Tako bismo i mi trebali...
Jesu li Danci trenutačno nedodirljivi i zgazit će sve na EP-u kao što su i na zadnjem SP-u?
- Nikolaj Jacobsen odlični radi, oni nisu opterećeni smjenama generacija. Otišao im je najbolji vratar Landin, došao je sada najbolji vratar svijeta Emil Nielsen, otišao je Mikkel Hansen, došao je Simon Pytlick. I tu smo mi prilično slični, moramo samo imati povjerenja u ove igrače. Imamo Klaricu, Maraša i Martinovića na istoj poziciji, imamo potencijal, ne bojim se. Bit će sve dobro i bez Duvnjaka. I na zadnjem SP-u je bio zapravo samo potpora jer je bio ozlijeđen. Na dobrom smo putu, treba nam samo dobra atmosfera...
Mnogi misle da na EP-u imamo lagani put do polufinala jer su najjači (osim Hrvatske i Švedske) u drugom dijelu ždrijeba:
- Ne gledam to tako, ako hoćeš medalju, moraš dobiti najjače. Istina, malo je lakši put, no tu su Švedska, Island, Mađarska, Slovenija...I ja sam 1995. jedva preživio Tunis. Nikog se ne smije podcijeniti, svatko svakog može dobiti u jednoj utakmici.
Zovko (70) je danas u mirovini, ali i dalje "živi rukomet"- Sad sam u mirovini, ali sam aktivan, prisutan, često idem do Mađarske kao savjetnik klubova. Na relaciji sam između Hrvatske, Mađarske, Italije, našeg mora. Bio mi je problem kad sam 2020. otišao iz rukometa, falio mi je adrenalin, ali sad je dobro. Odlazim na prvenstva, na klupske Final Fourove, Savez je korektan prema meni, zovu me. Nažalost, krovne rukometne organizacije IHF i EHF su loši, svake se dvije godine igraju SP-i i EP-i. OK, to je zbog novca, no, SP mora biti svake četiri godine, previše je utakmica, igrači trpe. Iako sam "stara garda", volim današnji brzi rukomet, koji je drugačiji od onog iz mojeg vremena. No, to je dobro, gledatelji više vole vidjeti 60, a ne 20 golova. I rukometna pravila bi trebalo korigirati...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....