ANTE CIZMIC/CROPIX
TRENERSKI POGLED

‘Nekad si previše umišljamo! Bilo kakve promjene nakon ovog Eura po meni bi bile besmislene...‘

Nenad Šoštarić, izbornik ženske reprezentacije i stručni komentator SN, o specifičnom Euru
Piše: Nenad ŠoštarićObjavljeno: 30. siječanj 2022. 13:01

Nije neregularno, nego nenormalno

I dalje stojim kod toga da se ni ovo EP, kao ni SP prvenstvo rukometašica u prosincu, nisu trebali održati u tim terminima s obzirom na situaciju, odnosno da su se trebali odgoditi i odigrati u normalnim vremenima. Ne mislim da je ovo prvenstvo neregularno, nego je nenormalno. Neke su reprezentacije igrale s 16 igrača, neke s 20, neke s 30 i više i sve zajedno je to po meni velika besmislica.

Sa sportske strane najteže je i treneru i dečkima, pripremaš se s jednom momčadi, pa ide druga, pa se i tu vuku dobro poznati repovi “zašto ovaj igra, zašto onaj ne igra”, a na kraju nikada nećemo saznati što bi bilo da je Euro odigrala reprezentacija koju je Cveba izabrao za Euro.

image
DAMIR KRAJAC/CROPIX

Imaš plan, drži se plana

Mi jesmo rukometna velesila po rezultatima koje imamo posljednjih 20-ak godina, ali moramo shvatiti da i drugi rade i treniraju i pokušavaju biti što bolji i nekad moramo stati na loptu. Slažem se s komentarima da nije problem izgubiti od Danske ili Francuske, ali isto tako da treba biti drukčije s Crnom Gorom ili Nizozemskom, ali to su stvari koje se događaju na svakom turniru. Uostalom, i ona zlatna reprezentacija je u Portugalu izgubila od Argentine i jedva se izvukla protiv Saudijske Arabije, da bi se na kraju sve okrenulo u pozitivu.

Ali ono što nikako ne smijemo prihvatiti jest da je kao normalno gubiti od Crne Gore ili Nizozemske. Nije, ali moramo ići dalje zacrtanim planom koji je napravio izbornik i u čemu su sudjelovali Lino Červar, kao savjetnik, i Savez. Ako postoji plan onda ih treba pustiti da planski i normalno rade prema OI 2024. i SP 2025.

Jedini način razvitka nečega je kontinuitet. Bilo kakve promjene nakon ovog Eura po meni bi bile besmislene. Sad opet nešto izmišljati, kemijati... Zna se koji su ciljevi, a trenutak kad se oni moraju ostvariti nije daleko ispred nas i vrijeme je to da se nastavi raditi, uporno i dosljedno, a sve zbog toga da bi sutra taj rukomet bio bolji i imao rezultate koje želimo. Nemojmo zaboravljati situacije kad je Keta Goluža osvajao bronce, a mi smo to ismijavali u stilu “samo smo brončani”. Da, nekad si definitivno previše umišljamo i nekad nije loše doći ne na dno, ali niže od onoga gdje misliš da pripadaš da bi shvatio kako i što trebaš dalje. A jedino uporan i dosljedan rad i vjerovanje u to što radiš i u ljude s kojima radiš donosi rezultat.

Odgovori ili veća zbunjenost

Nismo zbunjeniji zato što je na ovom Euru toliko igrača prošlo kroz reprezentaciju iz vrlo jednostavnog razloga - dobili smo pravu pomoć u vidu mladog igrača kao što je Lučin, Jelinić je odigrao vrlo korektno, ali njega više i ne možemo smatrati baš mladim igračem, znali smo i prije ovog Eura za Martinovića koji je odličan i igra Bundesligu... Mislim da s tim Lučinom, Jaganjcem, Martinovićem... i uz pomoć, ali naglašavam uz pomoć, starijih igrača možemo napraviti odlične rezultate.

image

Marin Jelinić

ANTE CIZMIC/CROPIX Cropix

Kad je reprezentacija u pitanju uvijek sam stava da moraju igrati najbolji koji u tom trenutku to mogu i koji to žele. Oni moraju biti tu, a onda je stvar izbornika s kojim se igračima odluči ići u rat i on je taj koji odgovara za rezultat.

Dao Bog da na svakoj poziciji imamo dva podjednako kvalitetna igrača sličnih godišta, ali ako na nekoj imamo jednog, a nemamo drugog podjednake kvalitete pozvao bih radije nekog mlađeg kao zamjenu, a ne starijeg. Zato što mislim da, ako si se odlučio za jednog iskusnog, taj ti mora biti onaj koji donosi prevagu, on je taj u kojeg, grubo rečeno, beskrajno vjeruješ, a mladi može biti “suport”, pomoći, zamijeniti u nekim fazama ili kad su slabije utakmice. Ali tog mladog ne stavljaš samo zato što je mlad, nego zato što je kroz klub, kroz mlađe selekcije, pokazao da ima kvalitetu i zaslužuje tu biti. Ako nije sposoban odraditi ono što treba, ne zovem ga. Odnosno, zovu se igrači po principu vrijednosti, imaju li oni 36 ili 18 godina, nebitno.

Dobrih nikad previše

Mislim da nije previše imati u ekipi, recimo, tri srednja vanjska, ali samo ako znaš što točno želiš od njih i kako ih koristiš. Uostalom, nije danas neobično igrati s dva playmakera. Ali ako imaš tri pa ako ne igra jedan dobro, mijenja ga drugi, pa ako taj ne igra, dobro ulazi treći, to nema smisla jer ćeš tako samo svu trojicu “ubiti”. Štos je u tome da sve uklopiš i da jednostavno uvijek mora biti jedna maksima, a to je da je reprezentacija iznad pojedinca.

Ja se i dalje beskrajno oduševljavam s igračima s karakterom, onima koji nikad sebe ne stavljaju ispred reprezentacije i spremni su, kao sad naši dečki, sjesti u auto, voziti cijelu noć ako treba, da bi došli i pomogli. Ili kad vidim Norvežanke, koje su zakon u ženskom rukometu, pa one dođu s 25 igračica na prvenstvo i onda imaš njih devet koje sjede na tribinama. Među njima su i osvajačice medalja sa svih natjecanja, ali nema ega, one su sretne da su tu, dio priče. Mene to fascinira, to je meni smisao sporta. Ili kad jedan Marino Marić uđe u 57. minuti bez razmišljanja jer je trener tako odlučio. To je jedini način na koji zapravo i treba razmišljati.

Prepoznavanje posebnih

Postoji jako puno dobrih igrača i reprezentacija, puno dobrih igrača koji se ne bi ni bavili rukometom po načinu na koji razmišlja dio naših trenera. Puno njih bi jednog Luca Steinsa spremili na lijevo krilo i rekli “mali, nemoj smetati u vanjskoj liniji, tu igraju veliki dečki”. Ma, cijela vanjska linija Nizozemske je od 173 cm do 185 cm i nekome to može biti čudno ili ih može podcjenjivati, ali moramo shvatiti i da se rukomet kao igra mijenja. Postao je igra brzine, agilnosti, znači brze promjene pravca, više ne dominiraju igrači preko 2 metra, sad su to oni od 195 do 200, ali ima i nižih poput Steinsa ili Skubea koji su jako važni u klubovima i u reprezentacijama.

image

Hrvoje Horvat

ANTE CIZMIC/CROPIX

Definitivno je činjenica da se moramo baviti onima posebnima, moramo prepoznati posebne i zavrtjeti priču oko njih. Rukomet je postao popularan zbog jednog Richardsona, pa zbog Balića i koliko god ja volim igrače koji odlično igraju obranu, koliko god smatram obranu najvažnijom, bez uvrede ikome, rukomet ne postaje popularan zbog toga kako obranu igra jedan Dinart.

Posebnima moramo dati maksimalnu slobodu i istovremeno ih usmjeriti u pravom smjeru. I nikako ne ići s razmišljanjem “imam jednog malog, ali strašno je težak karakter”. S onim najboljima ne treba upravljati, njih treba usmjeravati.

Prerana specijalizacija

Mislim da radimo veliku pogrešku u tome što u selekciji prerano specijaliziramo igrače. Djetetu od 12 ili 13 godina kažemo ti ćeš biti lijevo krilo, ti golman, ti vanjski. To je pogrešno i mi treneri često razgovaramo kako se mladima do kadetske dobi treba razvijati polivalentnost i da trebaju igrati na svim pozicijama. Ali živimo u vremenu, a tako je i kod nas, kad se već s klincima traže rezultate, a to je nenormalno.

U jednoj Norveškoj do 12-13 nema uopće natjecanja, liga, nego se igra tako da uživaju u svemu tome, a to je jedna od bitnih pretpostavki. Prerana selekcija je definitivno problem, mladi igrači bi morali biti sposobni igrati na više pozicija i tek ih kasnije usmjeriti i razvijati natjecateljski duh, a to kod nas definitivno nije problem jer mislim da ga svi nosimo u sebi u ovom podneblju.

Linker
24. studeni 2024 00:27