Taj je dječak imao samo 16 godina kad je u dresu Đakova debitirao i vrlo brzo postao ponajbolji igrač u prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi. Taj je mladić imao samo 19 godina kad ga je tadašnji izbornik Lino Červar prvi put uveo u igru na Svjetskom prvenstvu 2007. u Njemačkoj, na utakmici protiv Španjolske. Taj je sportaš igračkom imaginacijom, liderskim sposobnostima i apsolutnom predanošću postao sinonim za vrhunski rukomet. Taj je gospodin puna dva desetljeća gotovo bez prekida među najboljima u gladijatorskom sportu koji zahtijeva nadljudske napore i odricanja; taj je gospodin, naravno, Domagoj Duvnjak, rukometni virtuoz, koji je u dresu hrvatske rukometne reprezentacije osvojio osam odličja na velikim natjecanjima - četiri srebra i četiri bronce na olimpijskim turnirima, svjetskim i europskim prvenstvima.
Rukomet nešto i uskratio
Domagoj Duvnjak jedan je od najuspješnijih hrvatskih rukometaša svih vremena, čovjek koji puno jedno desetljeće predvodi rukometnu reprezentaciju i njemački Kiel, s kojim je dvaput postao klupski prvak Europe. Otkad su mu kao djetetu otac Ivan, koji je bio rukometni trener i majka Ivanka, koja je također igrala rukomet, usadili ljubav prema tom sportu, Duvnjak je stopostotno u njemu. Dao mu se potpuno, i rukomet je njemu puno toga vratio. Dao mu je međunarodnu slavu i priznanje, omogućio mu je pristojan materijalni život, i prije svega uživanje u onome što najviše voli.
Ipak, kako to često u životu biva, rukomet mu je i uskratio nešto što pokreće svakog čovjeka i sportaša, uskratio mu je barem jednu najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, uskratio mu je barem jedno veliko zlato kojem je toliko puta bio jako blizu.
Uskratio mu je dostojan oproštaj od najdražeg dresa na domaćem terenu koji je toliko sanjao najavivši prije Svjetskog prvenstva kraj reprezentativne karijere. Da, istina je, Duvnjak je toliko puta bio blizu, bio je nadomak zlata koje mu je ostalo nedosanjani san. A bio mu je Duvnjak blizu već na svojem debitantskom turniru u Njemačkoj 2007. kad je reprezentacija u konačnici zauzela peto mjesto, uz do tada najbolji rukomet.
Možda i bolji no što su ga igrali njegovi prethodnici Balić, Metličić, Lacković, Džomba, kad su 2003. osvojili svjetsko i 2004. olimpijsko zlato. Tada je Dule i bez prevelikog angažmana u momčadi mogao otići do kraja, nažalost, nije uspio. Nije mu to pošlo za rukom niti godinu kasnije, kad je na Euru u Norveškoj u finalu bolja bila Danska. Niti tada Duvnjak još u momčadi nije bio broj jedan, pored svog mentora Balića. No, povremeno je u nekim utakmicama preuzimao dirigentsku palicu od Balića već na svojem prvom domaćem velikom turniru, na Svjetskom prvenstvu 2009. u Hrvatskoj, kad je, pak, od njega i suigrača bolja bila Francuska.
Preuzeo ‘palicu’ od Ivana Balića
Ista priča ponovila se i na Euru 2010. u Austriji, opet su tada Francuzi našim igračima zapriječili put do željenog zlata. Dvije godine nakon toga osvojio je Duvnjak najprije europsku broncu u Srbiji, a istog tog ljeta medalju istog sjaja i na olimpijskom turniru u Londonu. Tada je momčad od Červara već bio preuzeo Slavko Goluža, a Duvnjak je i u njegovoj “vizuri” ostao nezaobilazan, baš kao i kod Babića, Horvata, Perkovca i Sigurðssona, koji su naslijedili Červara. Godine 2013. igrao se SP u Španjolskoj, i tada je u trofejne vitrine Domagoja Duvnjaka “sjela” još jedna bronca, na turniru na kojem više nije bilo Ivana Balića. Naravno da je upravo Duvnjak postao ona “najvažnija karika” u kreiranju igre momčadi. U četvrtfinalu protiv Francuske igranom u Zaragozi, Duvnjak je zabio devet pogodaka, praktično je sam u inspirativnom nastupu na koljena bacio Nikolu Karabatića i njegove suigrače. Bila je to njegova mala i slatka privatna osveta za prijašnje velike poraze. Te je godine službeno proglašen najboljim igračem svijeta.
Nažalost, razdoblje koje je uslijedilo, donijelo je reprezentaciji nešto slabije rezultate te su u cijelom sljedećem desetljeću osvojene samo dvije medalje. Bronca na EP-u u Poljskoj 2016. i srebro 2020. u Švedskoj. Premda je gotovo nemoguće izdvojiti najbolje Duvnjakove nastupe tijekom bogate karijere, možda je ipak najimpresivnije bilo njegovo vođenje reprezentacije u polufinalu EP-a 2020. u Stockholmu, kad je s osam postignutih golova i odličnom igrom dovukao momčad do pobjede protiv Norveške u dramatičnoj završnici i produžecima koji su uslijedili. Opet nažalost, njegovih pet golova i također odlična igra u finalu protiv Španjolske, nisu bili dovoljni za njegovo prvo zlato. Još je triput Duvnjak igrao u polufinalima i ostajao bez odličja, pri čemu je posebno bilo bolna bila ona Francuska 2017. i šokantni porazi od Norveške u polufinalu i Slovenije u utakmici za broncu.
Izgledalo je kao predivan san
Tijekom cijelog tog razdoblja, Duvnjak je bio vođa, a još 2021. je u pobjedi protiv Slovenije postao najbolji strijelac reprezentacije u povijesti (tada 721), čime je pretekao Mirzu Džombu. Ostao je to Dule do današnjih dana, baš kao što je na prošlom EP-u u Njemačkoj protiv Rumunjske odigrao tada rekordnu 247. utakmicu, preskočivši dotadašnjeg rekordera Igora Vorija.
Najviše utakmica, najviše golova za hrvatsku reprezentaciju; što se onda tome uopće više ima dodati?! “Domi” je jedan jedini i neponovljivi. Tužna logika nalaže, jedan od najvećih oprostit će se bez zlata, oprostit će se na najgori mogući način, nakon nove ozljede, baš kao što je bio slučaj i na domaćem EP-u 2018.
- Bilo je svega - i lijepih i teških i tužnih i nezaboravnih trenutaka. Sve je to sport, sve je to život. Sjećam se početaka, kad sam tek došao u reprezentaciju, svih velikana s kojima sam igrao i trenirao. I svih velikih protivnika. Za mene je to sve nestvarno, izgledalo je kao predivan san - rekao je Duvnjak uoči početka SP-a.
A tu malo toga treba dodati...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....