Nevjerojatno je to kod nas. Ovih dana možemo pročitati brojne najave Svjetskog prvenstva i to iz usta eminentnih stručnjaka i rijetko je pronaći bilo kojeg koji nije rekao da je Hrvatska kandidat za medalju, da mora iskoristiti prednost domaćeg terena...

A samo prije nekoliko mjeseci po toj istoj momčadi padalo je drvlje i kamenje nakon nastupa na Olimpijskim igrama u Parizu. Ništa nije valjalo, to je bio opći zaključak, samim time čudi otkud sada takav napad optimizma uoči starta Svjetskog prvenstva. Tim više što u razdoblju nakon Olimpijskih igara do danas nismo vidjeli nešto posebno novo, neki pomak.

Nismo dobri pet godina

Naš je dojam da jedino to u ovom trenutku ne treba našoj reprezentaciji. Bili smo domaćini i 2009. (SP) i 2018. (Euro). U ovom drugom slučaju nismo došli do polufinala, u prvom smo išli do finala u ekstra izdanju s dosta muke protiv Koreje na startu. Nije to nikad lako ili je lako kada si u fotelji, a ne na terenu.

Nemojmo pretjerivati. Volimo mi tu reprezentaciju i kako god da prođe to se neće promijeniti, ali ako smo prije nekoliko mjeseci konstatirali da više nismo dio svjetskog vrha, kako to da sad odjednom očekujemo polufinale, medalje. Polako.

Treba pustiti da vidimo što će i kako će se reprezentacija postaviti, jer smo svi svjesni da to u posljednje vrijeme nije bilo dobro

Dug je put do toga. Prvo ga mora odrediti Dagur Sigurdsson na osnovu dosadašnjih iskustava, onda ga moraju odraditi igrači protiv selekcija koje su u posljednje vrijeme bolje od Hrvatske. Recimo, Egipat je igrao polufinale OI u Tokiju, Slovenija je igrala polufinale OI u Parizu, Egipat nas je dobio na prošlom SP visokom razlikom, Argentinu smo ne tako davno dobili samo jedan razlike. To su činjenice, dok činjenice nisu dojam, nego ono što se dogodilo. Nismo bili dobri ni na prošlom Euru, ni na Olimpijskim igrama, nismo prije toga bili dobri ni na Euru 2022. i prije toga na SP 2021. godine, nismo uopće bili na Olimpijskim Igrama u Tokiju 2021.

Što onda znači to pumpanje optimizma?

Nadajmo se da onima koji trebaju biti pravi ne znači pritisak, ne znači ništa. Bili smo mi loši i 2002. na Euru, pa smo otišli do zlata godinu kasnije. Da su oni imali pritisak... A dobili smo puno. Zato, treba pustiti da vidimo što će i kako će se reprezentacija postaviti, jer smo svi svjesni da to u posljednje vrijeme nije bilo dobro. Bez promjene, teško ćemo se pokrenuti. Sjećate se one male promjene 2003. godine? Ulazi Lacković u 2. kolu, Šola ide na gol. Sitnica, a opet...

Zato ići od utakmice do utakmice i smatrati da je svaka sljedeća finale jedini ispravan put za Hrvatsku. Sjećate se, izgubimo od Argentine, pa jedva dobijemo Saudijce, onda padaju Francuska, Mađarska, Rusija, Danska, Egipat, Španjolska, Njemačka i odjednom sve je savršeno, samo 20 dana prije toga nije bilo ništa. Nitko se ne sjeti kako nas su nas rasturali neki Gull, El Akwan, kako je Pero dobio crveni, kako je ušao Šola s crvenom frizurom, kako je propucala haubica iz Marofa, kako je nemoguće bilo biti pozitivan nakon Eura 2022. i nakon kvalifikacija za 2003. te nakon prve dvije utakmice... Ma, bolje ne reći više ništa o tome, sjećati se samo lijepih stvari. Uvijek je lakše živjeti s lijepim stvarima, ali nekad treba i drugačije.

Kosova isprika je izgubila na težini i ostaje pitanje zašto je stigla baš sada kada je dobio papire za odlazak u Njemačku

Polako s optimizmom, već dugo nismo na postolju, nismo čak ni blizu u posljednje vrijeme. I nije Dagur Sigurdsson jedini krivac za to. Sjećam se jednog SP u Njemačkoj, mislio sam da nikad nismo bili bolji, a nismo osvojili ništa. I nije rukomet zbog toga prestao postojati, išao je dalje, tako će biti i sada. Naravno da je uvijek ljepše kada to bude s medaljom, sad bi nam bilo još ljepše jer Domagoj Duvnjak pleše svoj posljednji ples pod hrvatskom zastavom. Priča se slaže, ali priču treba potvrditi na terenu.

Kos je malo zakasnio

To što smo domaćini? Švedska je na prošlom SP bila, pa je ostala bez medalje, Egipat je bio 2021. pa je ostao bez medalje, 2022. su Mađari ispali doma u prvom krugu, 2024. Njemačka je bila doma i bez medalje. Toliko o tome. Zato polako s optimizmom. Prijedlog je da budemo optimisti ako uđemo u polufinale, priznajete iz ove današnje perspektive to je san. Zato igračima i stožeru treba podrška, kakvo god da je nezadovoljstvo nakon Pariza ostalo. To više ne možemo vratiti, ali druge stvari možemo.

Samo nekoliko rečenica na kraju o odlasku i isprici Miloša Kosa zbog onog što je učinio u dresu Zagreba. Isprika je OK, bolje da je došla, nego da je nema, makar to neće popraviti situaciju kada je riječ o Mateju Mandiću. Bilo bi još bolje da je došla odmah nakon što se takvo nešto dogodilo nakon utakmice protiv Nantesa. Ovako je izgubila na težini i ostaje pitanje zašto baš sada kada je dobio papire za odlazak u Njemačku. Ali, sada više nebitno. Bitno da zapamti što je napisao.