Nakon pola života provedenog u najdražem klubu, vrijeme je za oproštaj i nove izazove. Podnosim ostavku i napuštam mjesto fizioterapeuta u RK Zagreb. Zahvaljujem svim kolegama, igračima, stručnim stožerima te zaposlenicima na ovih nezaboravnih 27 godina. Hvala i klubu na pruženoj prilici, znam da sam je svojom odanošću, marljivim radom, trudom i posvećenošću i opravdao. Klubu želim sve najbolje u budućnosti i puno sportskih uspjeha, a ja ostajem na dispoziciji svim sportašima i sportskim kolektivima u svom Centru za fizikalnu terapiju Perfectus…" Spomenute je rečenice ispisao na društvenim mrežama prije nešto manje od mjesec dana, točnije 29. 11. legendarni Damir Kajba, čovjek koji je gotovo tri desetljeća bio glavna i odgovorna osoba za ozljede i opće fizičko stanje rukometaša RK Zagreba.
Pozdrav dečkima
Uz spomenute je riječi Kajba pozdravio i igrače, koji trenutačno igraju u Zagrebu: "Hvala dečki, neka prijateljstva ostaju zauvijek. Puno zdravlja i uspjeha u nastavku vaših karijera i na privatnom planu. Za čašicu i razgovor, znate gdje smo..."
Za čašicu i razgovor spreman je bio Kajba i za šankom u "Terasi" u Horvaćanskoj; za isto je, kao i uvijek, bio spreman i u njegovoj privatnoj ordinaciji za fizikalnu terapiju Perfectus, koju je izabrao za destinaciju u kojoj će i dalje raditi na dobrobit sportaša s kojima je surađivao posljednjih desetljeća...Da, bio je Kajba godinama "alfa i omega" u svom djelokrugu rada u najboljem hrvatskom klubu, a isti je posao paralelno godinama obavljao i za hrvatsku rukometnu reprezentaciju s kojom je, s manjim prekidima surađivao od 2004., do SP-a u Egiptu 2021. kad je tu dužnost stjecajem okolnosti napustio nakon "sukoba" s tadašnjim izbornikom Hrvojem Horvatom.
Svih anegdota, koje je doživio tijekom suradnje s najboljim hrvatskim rukometašima u klubu i reprezentaciji, gotovo se je nemoguće prisjetiti, no, Kajba je pravi leksikon zgoda i nezgoda koje su pratile rukometaše tijekom zadnjih desetljeća na velikim natjecanjima. Da, on je onaj lik kojeg ste mogli vidjeti kad bi poput "Brzog Gonzalesa" znao utrčati na teren svaki put kad bi se netko od igrača srušio na parket i grčio se u bolnim grimasama. Naravno, Kajba najbolje pamti baš one događaje iz svojeg djelokruga rada i neke intervencije u kojima je bilo jako "gusto". Na svim tim putešestvijama svijetom, bilo je i zeznutih situacija:
- Bilo je ponekad gadno, kao kad je Josipu Valčiću prsnula krvna žila u natkoljenici, bilo je to doslovno opasno po život; kad je Ivanu Čupiću izletjelo rame, a Mirzi Džombi koljeno. Kad je Blaženko Lacković porezao šaku uoči EP-a u Austriji 2010. Nikad neću zaboraviti Duvnjakovu ozljedu lista uoči EP-a 2018. u Hrvatskoj...
Bile su to godine čistog "ludila" tijekom kojih je Kajba doslovno živio na sportskom parketu, godine stalnog mijenjanja sadržaja putnih kofera kad je diljem svijeta pratio naše sportaše:
Počeo sa Zagrebom 1998.
- Sjećam se još uvijek jako dobro svojeg prvog službenog puta sa Zagrebom 1998., išli smo na pripreme u slovensku Roglu. Bilo je to vrijeme puno većih uspjeha, Zagreb je tada u pravilu u Ligi prvaka dolazio u završnu fazu natjecanja. Sada to nije tako, no život je takav, pun je uspona i padova. Želim vjerovati da će Zagreb uskoro opet biti puno uspješniji. Toliko sam toga prošao da mi se ponekad teško prisjetiti gdje se i na kojem natjecanju, tijekom koje utakmice nešto dogodilo. U cijelom tom periodu sam više bio na putu, nego što sam bio doma.
Sportaši, poglavito najveće zvijezde, uvijek su u prvom planu, no bez ljudi kao što je Kajba, tako nešto ne bi bilo moguće. On i sve njegove kolege, čiji je posao fizički na noge podići "glumce u glavnim ulogama" nezaobilazni su u u cijelom tom "cirkusu". Bez njih bi mnoge osvojene medalje ostale samo san iako malotko taj važni dio posla doživljava kao presudan za konačni uspjeh i brojne osvojene medalje. Kajbi je samohvala strana, uspješnost nekog sportskog kolektiva on je uvijek doživljavao kroz uspješnost svih njegovih dijelova - igrača, trenera, kompletne logistike:
- Neki je kolektiv uspješan onoliko koliko je uspješna njegova najslabija karika. Bilo je teških trenutaka, ubijao bih se od posla kad su se gubile utakmice, tad bi svi bili ozlijeđeni. Nikome nije bilo ništa kad se pobjeđivalo, tada bismo slavili...
Iako je dao ostavku u klubu i iako je prije nekoliko godina otišao iz muške reprezentacije, Kajba se nije umorio. Jednostavno je poželio promjenu nakon toliko godina provedenih u žrvnju:
- Ovim mi se odlaskom dogodila velika promjena životu, doživio sam neke tragedije i "tragedije", no nisam od onih koji lako posustaju. Odlučio sam se baviti ovim poslom od kojeg stvarno solidno živim zajedno sa svojom partnericom u biznisu Ivanom Minauf, koja je također duže vrijeme bila samnom u klubu. Ona je veliki stručnjak, posvećena je poslu kao i ja i savršeno funkcioniramo na dobrobit mnogih pacijenata koji su nas prepoznali kao ljude koji su sposobni riješiti njihove probleme. I dalje ću biti posvećen, ali sam odlučio i malo konačno uživati. Prošao sam cijeli svijet s klubom i reprezentacijom, svuda sam bio osim u SAD-u, ali sam svuda zapravo uvijek bio na poslu i nisam puno toga stigao vidjeti. Sad ću malo putovati za svoj gušt...
"Zahvalan sam svima"
A kako je zapravo započeo Kajbin put i kako s našao "u pravo vrijeme na pravom mjestu"?
- Radio sam kao fizioterapeut u Inkeru iz Zaprešića nakon što sam završio školovanje za ovaj posao koji još uvijek jako volim i koji je moj život. I u to ranije vrijeme imao sam svoj privatni posao, ali sam ga stavio na čekanje kad sam "uletio" u klub u kojem sam proveo skoro tri desetljeća, a nešto kasnije, nakon SP-a u Portugalu 2003., i u reprezentaciju. Zahvalan sam klubu i svima u rukometu, koji mi je dao toliko toga. Ponosan sam što sam prijateljevao s nekim našim najboljim sportašima, sretan sam što sam bio u prilici pomoći mnogima od njih. To je nešto čega ću se sjećati do kraja života...
Ne treba zaboraviti niti Kajbinu sedmomjesečnu "epizodu" u ratu kad mu je u Slavoniji 1991. u višesatnoj minobacačkoj paljbi izginuo velik broj suboraca iz 101. brigade, a on je neke uzaludno pokušavao spasiti. I tad je pomagao drugima, baš kao što je to godinama kasnije činio na sportskim terenima...
- Ne volim pričati o ratu, ali nije bilo lako, u Paulin Dvoru kod Ernestinova izginulo mi je puno suboraca. Jednom sam doslovno rukama vraćao utrobu "na mjesto", jednog sam teško ranjenog izvlačio...Nakon toga su odgovorni odlučili da se moram demobilizirati iako ni tada, a ni kasnije, nisam imao prevelike traume. Život je, nažalost, nekad vrlo surov. Stvarno ne volim pričati o ratu...
Odlazak čovjeka koji je svojim intervencijama i svojim nepresušnim znanjem u svojem djelokrugu rada doslovno spašavao karijere mnogim sportašima, ostavit će prazninu. No, svojom se važnom ulogom Kajba ne razmeće iako ima dovoljno argumenata. Nije bio samo "fizio", bio je kohezioni faktor u kolektivu, često je bio "Katica za sve":
- Uvijek sam pokušavao pomoći i vratiti sportaša što je moguće ranije natrag u igru. No, osim što sam se bavio tim svojim primarnim poslom, uvijek sam se trudio biti prijatelj sa svima, ne određeni sam način uvijek bio neka nevidljiva spona između igrača i trenera, među igračima međusobno, među svima. Trudio sam se biti korisnim dijelom "radne zajednice" i uvijek sam se trudio povezati konce među ljudima. Uvijek je bilo nekih sukoba i razmirica, to se događa u stanjima permanentnog stresa, a ja bih pokušavao pomoći na svaki mogući način...
Nije, naravno, Kajba pritom bio "milo dijete" niti je išao niz dlaku svima i na taj način pokušavao smiriti strasti. Dapače, među sportašima je poznat kao netko tko je vrlo britkog jezika i uvijek svakome kaže ono što misli. Bio je u tom smislu u vječitom "fajtu" i s nadređenima. Nije se libio niti javno oglasiti kad je, primjerice, u medijima izjavio da je Luka Cindrić "remetilački faktor" u momčadi, posvađao se pred momčadi i s Linom Červarom iako ga je ovaj uveo u reprezentaciju i držao uz sebe u oba svoja mandata. Slično je bilo i s Hrvojem Horvatom, koji ga je "odstranio" iz reprezentacije. Ni pred "svemoćnim" Zoranom Gopcem nije Kajba poginjao glavu i šutio ako je smatrao da je u pravu. I ovaj mu to nikad nije zamjerio, već ga je zbog toga cijenio više nego mnoge druge "klimavce"...
"Volim borce"
Da, otišao je iz kluba i reprezentacije Damir Kajba. Prošla je priča u medijima "ispod radara", no otišao je čovjek koji će puno nedostajati premda i njegovi nasljednici u klubu i reprezentaciji predano rade svoj posao. Ništa više ipak neće biti isto nakon što je ispratio mnoge generacije rukometaša. Ako bez Domagoja Duvnjaka na parketu više ništa neće biti isto, isti je slučaj i s Kajbom:
- Prvi i najdraži mi je među rukometašima uvijek bio Duvnjak, sportaš i čovjek "par excellence". Odlično sam surađivao i bio dobar s Mirzom Džombom, Petrom Metličićem, Blažem Lackovićem, neprežaljenim Zlatkom Saračevićem i mnogim drugima. Sa Saračem sam bio kao brat, njegov odlazak nikad neću prežaliti. Ivano Balić možda je bio igrač neviđene imaginacije, ali je Duvnjak za mene ukupno gledano uvijek bio broj jedan. I Igor Vori čiju sam cijelu karijeru ispratio. Uvijek sam volio prave borce među igračima, danas je takav, recimo Zvonimir Srna. Do sutra bih mogao pričati rukometne "priče iz davnina"...
Do sutra bismo i mi mogli pričati o Kajbi i s Kajbom bez kojeg stvarno više ništa neće biti isto... q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....