Hrvatsku trese rukometna euforija. Srebro je zapalilo sve kada je u pitanju rukomet. Na Svjetskom prvenstvu su posljednje minute u dresu reprezentacije odigrali Domagoj Duvnjak, Igor Karačić i Ivan Pešić. Ispraćeni su ovacijama i na velikoj fešti na Trgu, no HRS je odlučio napraviti ispraćaj spomenutoj trojki i na prvoj sljedećoj utakmici Hrvatske, a to će biti već u ožujku protiv Češke u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.
Igrat će se u zagrebačkoj Areni, razlog je vrlo jednostavan. Danas je Arenu za Hrvatsku lako rasprodati i bilo bi šteta to ne iskoristi, ali isto tako treba znati da će cijene ulaznica biti primjerenije od onih na Svjetskom prvenstvu, kada su za naše prilike bile sve osim jeftine.
No, jedna stvar je ispala malo nezgodna i sigurno će se pokušati popraviti. Ima još dovoljno vremena. To se odnosi na činjenicu da službeni oproštaj od reprezentacije nije imao još nitko, a kroz hrvatski rukomet prošlo je mnogo sjajnih igrača, trenera koji su sigurno zaslužili posljednji pljesak. Lijepo je prirediti oproštaj spomenutoj trojici, ali svakako bi lijepo u tom društvu bilo vidjeti Ivana Balića, Peru Metličića, Mirzu Džombu, Blaženka Lackovića, Nikšu Kaleba, Denisa Špoljarića, Davora Dominikovića, Renata Sulića, Božidara Jovića, Vladu Šolu, Igora Vorija, Venia Loserta, Valtera Matoševića, Slavka Golužu, Dragu Vukovića, sigurno bi bilo lijepo vidjeti Linu Červara, Zdravka Zovka koji je donio prvu medalju s velikog natjecanja, zlatne iz Atlante Patrika Ćavara, Vladimira Jelčića, Gorana Perkovca, Irfana Smajlagića, Nenada Kljaića, Alvara Načinovića, Valnera Frankovića, Vladimira Šujstera, Zorana Mikulića, Brunu Gudelja, i još mnoge velike koji su ovu zemlju učinili ponosnom od 1994. pa do danas.
Nije to jednostavno čak ni nabrojati ni okupiti kod nas, jer u 32 godine ostalo je toliko sjajnih epizoda te rukometne priče da ponekad nismo ni svjesni što imamo doma. A opet ima i toga da nekad oni sami nisu svjesni koliko je važna svaka izgovorena riječ, svaki detalj, jer kada kažu oni onda je to uvijek posebno, drugačije. Uspjeh puno toga može ujediniti i lijepo je bilo vidjeti da su svi ti zlatni rukometaši i toliko godina kasnije disali s dresom u kojem su ostavili svoje najbolje godine. Toliko malo je potrebno.
I nema tu važnih, manje važnih ili više važnih. Sve je to jedna cjelina koja traje 32 godine, a kada nešto traje toliko vremena onda je to sve samo ne slučajnost. Svaka priča ima neku svoju posebnost i to je davalo slike za sva vremena, ali nijedna priča se ne može isključiti iz cjeline priče o uspjehu. Postanimo jednom stvarno svjesni toga.
I danas nakon što su otišli Duvnjak, Karačić i Pešić nalazimo se na jednom novom početku kojem jedan pravi odnos može biti dragocjena pomoć da bi opstao u svjetskom vrhu. To je sve osim jednostavno. Nema svaka generacija iste argumente, nema svaka generacija genijalnost, ali je svaka generacija Hrvatska i kao takva dio jedne lijepe priče koja traje dugi niz godina. Tko bi na ovu prije neki dan stavio pet banki da će osvojiti medalju, nakon svega što se dogodilo posljednjih pet godina. A oni osvoje, ujedine ljude, Hrvatska propjeva od sreće, a ne od muke i nema ničega što bi tako nešto moglo zamijeniti. I opet će nam biti teško, ali opet ćemo pjevati ‘Ako ne znaš što je bilo…‘. Tako to ide kod nas. A svi ti velikani zaslužili su pljesak i zato ga protiv Češke moraju dobiti, da jednom završi i ta priča. Ne treba nam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....