U petak je Dagur Sigurdsson upoznao Hrvatsku kakvu još nikad nije vidio. Nije mu bilo lako, jer razvalili smo baš njegov Island, ali valjda je tako u životu. Gledao sam Denu i Valtera na klupi kraj njega, prvi s klasičnim osmjehom, drugi mrtav ozbiljan, a uživali su, jer sjetilo ih je to na njihovu Hrvatsku s kojom su osvojili dva tri olimpijska i dva svjetska naslova. Obrana gori, Kuzma brani, svi na nogama. Tko to može platiti.
Izuli smo Island iz cipela, nisu znali gdje se nalaze. Skandinavci su inače nenaviknuti igrati na 5-1 obranu, ona nam je u nekim drugačijim izvedbama uvijek bila iznenađenje, sjajno su je radili i Vori u Ateni i Duvnjak u Švedskoj 2020. Ovaj puta napravio ju je Marko Mamić. Njega pak nitko nije očekivao, a njegova visina, duge ruke, spojenost s ostatkom obrane, pomeli su Island. Znali smo da radi u Prelogu, znali smo je samo pitanje kada ćemo probati, znali smo da Dagur ima tu nezgodnu varijantu, samo nismo znali kada je upotrijebiti. Možda smo mogli protiv Egipta koji ima strašnu šutersku liniju, ali to je bio samo trenutak, premalo. Trenutak koji je protiv Islanda pretvorio u pravi pakao za protivnika. Jednostavno, njihov rukomet je brz, čist, oni ne vole kontakt, prevedeno na naš batine, a uletjeli su u pravu šumu istih i nisu našli izlaz 60 minuta. Da im nismo nametnuli tako žestok tempo, vjerojatno bismo ih dobili 10+, ali nakon takvog tempa jednostavno moraš pasti i šest je ispalo sasvim korektno i dostatno onome čemu smo težili.
Jedino što se pitaš je zašto Hrvatska uvijek ne djeluje tako. Takva Hrvatska digne na noge i Arenu koja nije 100 posto navijački orijentirana, a onda je to strašna sila. Što se dogodi kada nas ulovi malodušje, kada pomislimo da ne možemo, zašto se takve stvari uopće događaju. Možda nismo najbolji na svijetu, ali s ovakvim pristupom sigurno možemo doći u priliku protiv svakoga. I još nešto, znate onu u strahu su velike oči. Naše su bile baš velike nakon što je Island svladao Sloveniju, nakon što smo saznali da selekciju koja nije napravila niti jednu grešku na SP moramo dobiti barem 4 razlike da ne bismo završili SP bez ostvarenog cilja. Strah diže sve motive do neba. To je neupitno.
I sada nas čeka Slovenija, moramo ju dobiti ako želimo u četvrtfinale. Bilo kakav kiks ne dolazi u obzir. Srećom, Slovenija je ispala iz šanse za četvrtfinale, ali Slovenija je puno puta bila crna mačka ove naše reprezentacije. Nikad nećemo zaboraviti 2000. kada su nam u Zagrebu uzeli Sydney, teško da se nećemo sjetiti često Pariza u kojem su nas razbili i bacili u očaj koji je potrajao do kraja turnira. Moramo imati sve oči otvorene, kao da igrano finale.
Svašta nam se događa u zadnje vrijeme. Samo lani imali smo dvije situacije koje govore da ni slučajno ne smijemo pomisliti da smo nešto napravili prije nego dobijemo Sloveniju. U siječnju lani dobili smo u Mannheimu Španjolsku na Euru 10 razlike. Bila je to rapsodija rukometa, nešto što dugo nije viđeno. Rekao bi čovjek to nitko ne može braniti, a već u sljedećoj utakmici Austrija nam je uzela bod i usmjerila naše ambicije potpuno drugačije. U Parizu smo na jedvite jade dobili Japan, mislili smo led je probijen, pa je došla Slovenija i bacila nas u očaj. Onda smo dobili Njemačku koja će na kraju osvojiti srebro i opet pomislili to je to, da bi došla Švedska i ponizila nas na način kako još dugo nitko nije učinio. To je bio udarac od kojeg sve više nismo oporavili. To samo govori da nema pravila, da je svaki detalj jako važan i da nemamo pravo pomisliti da je bilo šta gotovo prije nego dobijemo Sloveniju.
Da se ne lažemo, put je otvoren. Dobiti Sloveniju, preskočiti u četvrtfinalu Francusku, dobiti Mađarsku, s Francuzima odigrati polufinale, pa nakon toga za jednu od medalja. To je priča koja se otvara, koja izgleda mnogima jednostavno, ali za koju ćemo još barem dva puta trebati Hrvatsku kakvu smo imali protiv Islanda. Hrvatsku koja može sve!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....