Oni su izranjavani, ozlijeđeni, nezaliječeni, spremni su za Hrvatski zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Jednom nedostaje lijeva, drugom desna noga, treći nema prste na ruci, četvrti jedva stoji jer ga leđa "ubijaju". U biti, od njih 5-6 zajedno bi se dao "skrpati" jedan zdravi, ali oni su...
U polufinalu!
- Ne da mi se više ni govoriti tko je načet, tko zdrav – na ovu će temu Zvonimir Srna.
- Stvarno, cijela momčad je u takvom stanju. Svakog nešto boli, ali svi pušemo u ista jedra. Ovo je pobjeda cijele momčadi i to je najbitnije. Odakle snaga?
- Nema izvora, nema neke posebne formule. Jednostavno, uđeš u dvoranu, pustiš našu glazbu, naše domoljubne pjesme, pogledamo jedan drugog, pogledaš tribine i što možeš onda? Ne možeš a da ne "pogineš" u takvoj utakmici.
Jedan od stupova obrane, kako u četvrtfinalu, tako i u svim prijašnjim utakmicama je Marko Mamić.
- Ovo je utakmica bila za pamćenje, stalno u nekom minusu, da bi završilo... - ludo.
Nije to rekao, ali je jamačno to mislio. Marko Mamić. Čak je i ishvalio Mađare, iako je pomalo nestvarno kako neka momčad može "prosuti" 4 razlike 5 minuta do kraja. Iako, drago nam je jasno i to je sad mađarski problem.
- Mađarska je jedna ozbiljna momčad, uigrana, duže vremena su s istim izbornikom. U klubovima igraju zajedno na sličan ili isti način. Vidi se njihova velika uigranost, pogotovo na 5-1 gdje skoro na žmirećki imaju dodavanja - dodao je Mamić.
Možda i jest tako, ali nakon žmirenja, sada im je "pao mrak na oči". Mateo Maraš je objasnio u uvodnoj rečenici kakva je ovo bila utakmica.
- To je bio "hrkljuš". Klasično borbeno, onako kako mi najbolje u biti znamo. Imali smo vjeru, gubili 4 razlike, ali predavali se nismo. Duvnjak nam je rekao na klupi – "nema stajanja, idemo do kraja". Tako je bilo, a tako će i biti. Što da vam velim, pogledajte nas, nema nas da se skupimo za basket, a kamoli nešto više. Po hotelu se "krpamo", puni su oni stolovi za masažu, terapiju. Nitko ovdje nije normalan. Ma znate što, da nam vele da odmah sutradan, nakon ove utakmice igramo, išli bi! Ovo je najluđa utakmica. Nikad ništa luđe nisam vidio, majke mi. O ovome bi se mogla neka dobra knjiga napisati, samo treba dobar pisac. To nisam ja.
Možda i nije pisac, ali na terenu, Mateo i prijatelji ispisuju retke za anale.
- Ja stvarno ne znam kako smo ovo uspjeli. Jesam li pratio rezultat? Ma, samo kratko pogledaš gore na semafor i ... uuu, nije dobro, i igraš dalje – nakon utakmice će mladi Josip Šimić.
- Svi smo išli na glavu kako se veli, nikad ne smiješ izaći ili izgubiti fokus. Bilo kakav da je rezultat. Opet, kad si doma, naša dvorana, ljudi naši oko nas, na tribinama... skoro pa nemaš pravo na išta drugo.
Da vam je netko prije mjesec dana, dok ste još bili na širem popis rekao - "Šime, 30. siječnja će te igrati polufinale" – što biste mu rekli.
- Rekao bi samo jedno - Ti sanjaš. I da - nisi normalan, ha, ha! Ja uvijek vjerujem u sebe i dajem sve od sebe, pogotovo za ovaj dres, za Hrvatsku i lijepo mi je i drago što je izbornik odlučio mene, što me uvrstio. Sad... sad idemo do zlata!
Filip Glavaš je "povukao" u barem dva navrata, tijekom prvog poluvremena.
- Fenomenalna utakmica, napetiju ne možete zamisliti. Ludilo zadnjih pet minuta, četi smo gola gubili, ali ovi dečki imaju želju, karakter.
Ima li snage ili koliko ima još snage za polufinale? Ono je već u četvrtak.
- Mislim da je to pitanje za našu ambulantu. Nadam se da je.
Kako su vaša leđa i koliki je bio puls pri izvođenju onog sedmerca za izjednačenje?
- Puls je bio nula, a leđa... Izdržat će.
Dugo se još u Areni u utorak navečer iz naše svlačonice, ali i ranije iz mix-zone gdje igrači daju izjave orilo "Ovdje nitko nije normalan, nije normalan..." Bogami, malo je što bilo u utorak navečer normalno. I baš je dobro da je tako. Mi Hrvati po mnogočemu nismo normalni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....